Jutro nakon memorijalne predstave (jer utakmica je bila samo dio cijele priče) u čast Dražena Petrovića zatražili smo dojmove nekih od 250 gostiju te svetkovine, kakva će se u hrvatskoj košarci teško ponoviti.
Svi oni bili su smješteni u hotelu Westin, osim jednoga gosta koji je tražio specijalan tretman, a to je bio legendarni Grk Nikos Galis (hotel Esplanade), koji očito i dalje želi uživati u statusu svojevrsnog božanstva.
– Galis je uvijek bio takav, pomalo asocijalan. Uostalom, on se ne pojavljuje u ovakvim prigodama, ali je u Zagreb došao iz poštovanja prema Draženu – kazao nam je Vlade Đurović, Draženov trener iz njegovih šibenskih dana koji je svojedobno radio u Grčkoj.
Garbajosa: Nevjerojatna noć
Osim Galisa, pojavila su se i mnoga druga velika košarkaška imena kao što su Kukoč, Rađa, Vranković, Divac, Danilović, Paspalj, Bodiroga, Obradović, Pešić, Ataman, Spahija, Pavličević, Garbajosa (inače predsjednik Fiba Europe), koji nam je na odlasku kazao:
– Bila je to nevjerojatna noć. Nikad neću zaboraviti kada su Aco Petrović i njegov sin Marko došli u naš ured u Münchenu zamoliti za suradnju koja nas je učinila ponosnima. Jer bili smo dio događanja posvećenog vrlo posebnom igraču u povijesti košarke. Vidjevši koliko je tu bilo košarkaških ikona, legendi, moja koža se ježila nekoliko dana.
Baš kao i sve u dvorani, tako je i gledatelje pred malim ekranima dirnula hologramska projekcija lika (i glasa) Dražena Petrovića, pa tako i Garbajosu, inače jednog od najboljih španjolskih bivših reprezentativaca:
– Kada sam vidio kako se igrači vaše srebrne reprezentacije iz Barcelone grle u sjećanje na svog velikog suigrača, znam da odlazim kući sa srcem i mislima punim nevjerojatnih momenata.
VEZANI ČLANCI:
Za dojam smo pitali i velikog srpskog dramskog umjetnika Bogdana Diklića:
– Bilo je dirljivo, ja sam inače protiv umjetne inteligencije, ali ovaj je put to leglo. I nije prešlo granicu dobrog ukusa.
Još jedan Bogdan, ovaj put Tanjević, bio je pod snažnim dojmom:
– Ne znam koliko će vremena proći da se na jednom mjestu okupe ovakve ljudske gromade, a to su normalni ljudi s velikim životima iza sebe, okupljeni oko poštovanja prema Draženu. Da ne govorim o tome koliko je tu bilo vrhunskih trenera. I dok smo mi tako pričali priče iz naših života, gore iznad nas bila je sjena koja nas prati, a to je Dražen.
A ono što je, tek mikronski, zasjenilo cijeli spektakl bili su zvižduci Vladi Divcu jer je on, davne 1990., uzeo zastavu iz ruku jednog hrvatskog iseljenika. Ovo je trebala biti večer bez zvižduka pa je tu reakciju stišavao Aco Petrović, a sve to nije uzrujalo srpskog člana Kuće slavnih:
– Prema scenariju uopće nije bilo predviđeno da govorim, no voditelj mi je dao mikrofon i to nisam mogao odbiti. Uostalom, usredotočio sam se na ljude s kojima sam se ovih dana lijepo družio i prvenstveno na obitelj Petrović i meni je najvažnije bilo da je ovo sjećanje na Dražena bilo ovako impresivno.
Još je jedan veliki srpski košarkaš, Zoran Slavnić, pokazivao palac gore za sve što se događalo u dva dana posvećena Draženu.
– Bio je to strašan događaj, na tako malom prostoru toliko velikih faca, i ova dva dana osjećao sam se jako lijepo. U Beogradu su mnogi ovo gledali pa su mi stalno stizale poruke. Bio je to hommage Draženu koji je lijepo organiziran.
Kazat će Moka da je ono bitno postignuto, a to je da je isporučena emocija.
– Mi na Dorćolu za takvo što kažemo "kardio". Vi ste pomalo hladni, a da se ovo događalo u Beogradu, gorjela bi cijela dvorana. Ono s pjevanjem, "kako je dobro vidjeti te opet", to bi bila ludnica. Mene je najviše ganuo taj Draženov hologram. Znao sam da će se Draženova mama raspekmeziti pa sam ustao i zagrlio je. Zapravo, sve je bilo odlično, a meni je jedino zasmetalo što nije spomenut Ćosić. Za organizaciju moram pohvaliti Acu Petrovića, s kojim nikad nisam imao specijalne odnose, no sada smoodnose izgladili.
'Debitirao' Draženov nećak
Osim Ace i Zdenke Zrilić, glavne koordinatorice, veliku ulogu imao je i Acin sin, Draženov nećak, Marko, koji je, zapravo, bio i šef parade. Bio mu je to prvi posao tog tipa u životu.
– Ljudi krenu s organizacijom kvartovskog turnira tri na tri, a mene je odmah ovo dopalo. Bio sam pod stresom kao nikada dosad u životu, bilo je buđenja po noći u znoju.
VEZANI ČLANCI:
Marko je bio zadužen za goste.
– Trebalo ih je sve dovesti, transportirati, zbrinuti, bilo je tu na tisuće mailova, no taj dio komunikacije s ljudima bio mi je najdraži.
A njegove suze i knedle najbolje će reći da je za njega kao organizatora bilo najnapetije.
– Najviše sam strepio oko holograma, a na kraju svega se dogodila sjajna reakcija igrača generacije '92. kada mi je zastala knedla u grlu. To da se zagrle iznad Draženove četvorke, bila je njihova spontana reakcija i najbolja slika s ovog događaja.
"Kazat će Moka da je ono bitno postignuto, a to je da je isporučena emocija. – Mi na Dorćolu za takvo što kažemo "kardio". Vi ste pomalo hladni, a da se ovo događalo u Beogradu, gorjela bi cijela dvorana. Ono s pjevanjem, "kako je dobro vidjeti te opet", to bi bila ludnica." Nisu Hrvati pomalo hladni nego su Zagreb/Zagrepčani hladni. Kakvi ljudi, takav i grad, takva i publika, takva i (navijačka i ina) atmosfera i ambijent.