Posljednji sučev zvižduk na utakmici Dinama i Spartaka označio je kraj (europskim) patnjama koje su za sve simpatizere plavih trajale gotovo pola stoljeća.
U toj sekundi kroz glavu ti prođe milijun stvari, preplave te emocije i obuzmu te miješani osjećaji. Možda tek sljedećeg jutra shvatiš što se dogodilo i postaneš svjestan da si dio povijesti. Sve ti tog dana izgleda ljepše, svijetom kročiš u ružičastim naočalama. Jutarnja kava nekako je drugačija, posebnija. A pogotovo ako je ispijaš s nekim tko je proživio sve te godine neuspješnih pokušaja prezimljavanja, koji je bio na utakmici protiv Schalkea te davne 1970. Riječ je o Zvonimiru Vukeliću (66), bivšem kolegi koji je u sportu i sportskom novinarstvu “cijeli život”.
Nisam mogao zaspati
– Bio sam na utakmici sa Spartakom, ne može se riječima dočarati koliko mi je to značilo. Iskreno, već sam počeo razmišljati na način da će se taj podvig dogoditi kad ja više ne budem odlazio na utakmice. A eto, dogodilo se. Napokon se i to dogodilo – rekao mi je Vukelić sretnim glasom, a onda malo zastao. Iako se trudio to sakriti, promijenila mu se boja u licu, a i glas je malo zadrhtao.
>> Zvonimir Vukelić intervjuirao je mnoge svjetske i hrvatske zvijezde, među kojima je i dinamovac Zvonimir Boban
– Već za vrijeme utakmice sjetio sam se pokojnog Tomice Židaka koji, nažalost, nije doživio to proljeće koje je njemu bilo opsesija. Toliko smo puta o tome razgovarali... Nakon toga vidim “malog” Tironija kako se veseli i sjetim se njegova pokojnog oca Darka, ali i svih drugih prijatelja kojih više nema, a koji su to čekali. U tom sam se trenutku rasplakao. Kasnije nisam mogao ni zaspati, bio sam budan do šest ujutro. Gledao sam tu noć utakmicu polufinala Copa Sudamericana, ali da me pitate bilo što o njoj, ne bih vam znao odgovoriti. Kao da sam gledao kroz nju, meni su se u glavi motale druge slike – prepričava Vukelić pa nastavlja:
– Ipak, ujutro se bilo baš lijepo probuditi. Da vam budem iskren, toliko me bole leđa da ne bih mogao ustati iz kreveta da Dinamo nije pobijedio. A sad sam pun elana, danas bih mogao pješačiti koliko god želite.
>> Pogledajte i što su dinamovci rekli dan nakon velike pobjede
Razgovarati s takvim zaljubljenikom u sport istinski je privilegij, cijelo vrijeme ga promatrate, pratite njegove reakcije. Jednostavno upijate sve što on govori. Tako ga pomno promatrajući točno shvatite da sve te godine koje ga vežu uz Dinamo ponovno proživljava.
– Imao sam pet ili šest godina kad me djed prvi put odveo na utakmicu Dinama. Bilo je to 50-ih godina, igrali smo protiv Partizana i pobijedili 4:3, a ja sam se zaljubio u Dražana Jerkovića. Imao sam sreću da sam ga kasnije upoznao, bio je to divan čovjek. Kad sam se vratio kući nakon te utakmice, bilo mi je zlo, povraćao sam. Mama se uplašila, zvala je doktora. A dijagnoza je bila – uzbuđenost! Eto, toliko je meni to značilo. Dinamo je za mene jedna velika ljubav, to je način života.
Voditi intervju s čovjekom koji je bio vrhunski novinar, koliko god s njim bio dobar, stvara ti određeni pritisak jer ipak strahuješ da nešto krivo ne preneseš. No, s druge strane, jednako je lagano jer gotovo ne moraš postavljati pitanja.
– Najveća je floskula da sportski novinari ne smiju ni za koga navijati. Pa to je nemoguće! U svemu tome i jesi jer voliš sport i jer za nekoga navijaš. Naravno, moraš se truditi biti objektivan, to je osnovno pravilo. No emocije ne možeš suspregnuti. Sjećam se kako smo Židak i ja jednom prilikom u loži nazdravili pobjedi Dinama protiv Zvezde u Beogradu. Kasnije smo zbog toga bili ukoreni.
Na spomen najboljeg igrača Dinama u povijesti Vukelić mi je objasnio da je to teško, gotovo nemoguće odrediti. Kroz povijest je, kaže, bilo puno sjajnih nogometaša, u svakoj generaciji po njih nekoliko i bilo bi nepošteno nekoga istaknuti. Može se eventualno govoriti o najdražem igraču, što je njemu već spomenuti Jerković. Ima li u današnjoj generaciji nekoga tko odskače?
– Ovi dečki su drugačiji, imaju neku određenu kemiju. Naravno da je riječ o kvalitetnim igračima, ali nemaju neku istaknutu zvijezdu, već je riječ o radničkoj momčadi koja ima srce, koja ima muda. Stvorili su odličnu atmosferu koju neke druge generacije nisu imale. Vidi se da su prava škvadra, obitelj. Evo vam primjer: na jednoj utakmici netko je nasrnuo na Olma, a Dilaver, koji inače nije neki krupni tip, odmah je skočio njemu u pomoć. To je znak da oni ginu jedan za drugoga. Prije je Dinamo bio gospodski, igrači su bili fini, ali danas to na terenu ne prolazi. I zato mi je drago da su ovi fajteri.
Ovaj Dinamo nije pao
Dotaknuli smo se i Nenada Bjelice, trenera koji je uspio stvoriti pobjedničku momčad.
– On je napravio odličan posao, dignuo je svakog igrača. Za razliku od prije, ovaj Dinamo nije padao u listopadu i studenom, barem ne u rezultatskom smislu, a to je ono što se pamti. Sviđaju mi se i njegove izjave, kao što je primjerice ona nakon pobjede protiv Spartaka da nije sve počelo dolaskom Bjelice prije nekoliko mjeseci. Treba mu čestitati na svemu što je napravio.
Koji je doseg ove generacije?
– Ne smijemo biti nezahvalni i sad pred njih staviti preveliki teret. Kao što sam rekao, nema u ovoj momčadi nekog velikog “španera” kakve smo znali imati kroz povijest i ne znam hoće li im to sad u fazi na ispadanje postati hendikep. Ne znam je li ovo njihov limit ili je to možda i polufinale. Teško je reći, ali moramo biti sretni što smo postigli i ovaj uspjeh. Sad iduće generacije neće imati ovaj teret europskog proljeća, zaključio je Vukelić od kojeg sam jučer naučio jednako koliko sam naučio i na svojim novinarskim počecima. Nadam se da ću i ja tako jednoga dana učiti “neke nove klince”, ali se nadam da oni mene neće morati intervjuirati tamo negdje za 50 godina i tražiti da se prisjetim posljednjeg Dinamova proljeća 2019...
>> Pogledajte i atmosferu iz Maksimira
Delač,Delač...dal ti znaš nekaj svoje napisat a da pritom ne spomneš nekoga ili ne dofuraš nekog da nekaj poveda??koja je tvoja emocija u svemu,hohštapleru??kaj ti nisi bil na Maksimiru na tekmi,sramoto hrvatskog športskog novinarstva?!?..moje emocije su bile usklađene sa maglom(zbog koje nisam videl 80min tekme) i sa boysima,kojima moram skinuti kapu do poda,jer su navijali bez prestanka i bez ijednog incidenta...zasluženo su dečki izborili proljeće i moja malenkost će im pružiti podršku i u idućoj tekmi..a kaj ti??buš nazval nekog da ti veli kak je bilo..;)????