Na blagajnama zagrebačke Arene u nedjelju je uskrsnulo čak 500-tinjak ulaznica. Toliko je bilo onih koji su još donedavno planirali svratiti do Arene na utakmicu sa Slovačkom.
Vjerojatno s kartama za finale u džepu zaključili su da je Slovačka prelagan zadatak i da na terenu neće vidjeti ništa posebno atraktivno.
Kako da ne.
Baš je ovu utakmicu bilo gušt gledati.
Bez šanse da izgube, tako blizu finalu, u dobrom društvu... jedno je sigurno – dečki su se zabavili! I baš je takve kauboje najljepše vidjeti.
'Dobri' duh
Kad je utakmica "ziherica", lakše vidiš ono što inače ne stigneš.
Pobjeglo mi je tako oko svako malo na našu klupu. Na Ivana Balića. Ništa čudno za žensko, rekli bi neki. Nemam ništa protiv duge masne kose, zapuštene brade (ipak je za sreću) i određene doze bahatosti.
Ali to nije nešto što ću "škicnut" usred utakmice.
Neki već govore da je Balićevoj eri možda i došao kraj, a istina je da čim izađe na teren, već leži na podu. Ne zato što glumata, nego zato što je sav u zavojima, steznicima i flasterima. E, upravo taj potrgani Balić još uvijek je faca naše rukometne reprezentacije.
"Kako je dobro vidjeti te opet" zavrti se u glavi dok izlazi na teren. I ne mora baš ništa napraviti, a već ima 6.0 za umjetnički dojam.
Ali Ivano svoju ulogu sve češće, čini se, igra na klupi.
Trčkara oko onih novih klinaca, tapša po leđima, dijeli savjete, vida rane, špota, hvali... Nema mira.
I svaki će ga "klinac" poslušati.
Neki novi klinci
Ne mogu se pohvaliti da znam kako je s drugima i nije mi bitno. Ali Hrvatska više nema "najboljeg". Hrvatska ima odreda – najbolje klince.
I dobrog duha Ivana. I ne, ja prva ne mislim da je Ivano bezgrešan i idealan.
Čak i da je njegovo vrijeme trčkaranja prošlo, tu su oni koje on uči trčkarati i koji to rade više nego dobro.
I zato će uvijek (na terenu) biti dobro vidjeti ga opet.
A za kraj, sad već "po difoltu", Morska vila uz posebnu koreografiju, za umjetnički dojam. I, već "po difoltu", - sljedeći, molim! Možda će sličan scenarij biti i u utorak. Ipak su nam Francuzi dužnici...
