U 1.30 u noći sletio je zrakoplov s pobjedničkom momčadi plavih. Znao je Dinamo doputovati i u kasnijim noćnim satima, pa je nakon svake ozbiljnije pobjede bilo dočeka, no nakon i te kako velike pobjede nad Bruggeom bilo je sve nekako otužno. Dvojica, doslovno dvojica navijača mirno su čekala s fotoaparatom, pod budnim okom jakog policijskog osiguranja. I to uz nekoliko TV kamera, fotoreportera i novinara.
Bilo je nekoć i neukusnih slavlja, skidanja, guranja novca tamburašima, bilo je i baklja. Ali i sve to loše bilo je puno bolje od ovakvog dočeka. Ni igrači u zrakoplovu nisu slavili, iako su bili zadovoljni pobjedom. A nakon slijetanja u Zagreb, otišli su prema svom autobusu kao da su pobijeđeni sa 5:0. Pognutih glava, tiho su pozdravili i pobjegli gotovo bez riječi.
Nevjerojatno je da se više nitko ne veseli Dinamovim pobjedama i dobrim igrama.
– Nemojte mene pitati, razgovarajte s dečkima, oni su heroji utakmice – rekao je Zdravko Mamić.
No, dečki su bježali od mikrofona, stao je tek Zoran Mamić, a Sammir je iscijedio dvije riječi. Vahid Halilhodžić naučio ih je pobjeđivati, među njima je napravio i atmosferu, možda će ih morati naučiti i slaviti. No, zacijelo je i njima glupo slaviti bez navijača.
E, moj glupavi novinarcicu...pa ne zovu tebe tek tak junac.