Liverpool je ove godine "proslavio" značajan jubilej: 20 godina od posljednjeg naslova engleskog prvaka. I kao što priliči već tradicionalnom premijerligaškom gubitniku, godišnjica je začinjena sedmim mjestom u ligi, najlošijim plasmanom unatrag 11 sezona. I u Liverpoolu, kao i u Zagrebu, aktualno je navijačko ogorčenje vlasnicima kluba. Tamo su na udaru Amerikanci Gillet i Hicks, kod nas famozna braća, čiji grijeh nije loš Dinamov rezultat, nego pretvaranje Dinama u obiteljski biznis i srozavanje ugleda kluba. I zato je na snazi bojkot Dinamovih utakmica.
Dok u Liverpoolu ili Manchesteru, gdje preziru braću Glazer, navijači prvo napune stadion, a onda prosvjeduju, Boysi se skupljaju u kafićima i kinima. I mogu tako još mjesecima, godinama, dok ne shvate svu besmislenost svoga bojkota. Jer, i danas, po stoti put, semafor pokazuje: 1:0 za braću. Za kraljeve iluzije, koji ispisuju priopćenja i plaćaju oglase u kojima pozivaju navijače na stadion jer su to dužni prema svojim igračima i treneru, a zapravo mole Boga da se Boysi nikada ne pojave. S njima na Sjeveru ništa ne zarade, a s tribina im nitko ništa ne poručuje. I tako maksimirska braća uživaju, jer je na stadionu napokon mir, a Boysi po svojim klubovima, kinima i raznim špelunkama pate. I ne shvaćaju da su u ovoj bitci osuđeni na Liverpoolovu sudbinu: godine gubitništva. Gubitnici, na žalost, postaju Dinamovi igrači i novi trener, koji nije kriv što je došao na mjesto nepravedno smijenjene klupske legende. Zar je Vaha trebao odbiti 900.000 eura, plasman u Europsku ligu i lagodan život u Hrvatskoj ligi, u kojoj ga čekaju samo dvije ozbiljne utakmice? Ti igrači, kakvi god da jesu, i trener svjetske reputacije ipak zaslužuju da im netko zaplješće.
Vrijeme je da Boysi to shvate i vrate se na Sjever, gdje im je i mjesto i odakle će se najbolje čuti. I njihov poticaj Dinamu, i njihov prosvjed. Ne porukama linča prema svečanoj loži, nego onako kako to rade na Old Traffordu, gdje navijači Manchester Uniteda ogorčenje Glazerima pokazuju mahanjem transparentima i žuto-zelenim šalovima, u bojama Newton Heatha, pod čijim je imenom klub osnovan. Oni ih istinski preziru, ali će im, kao i navijači Redsa svojim Amerima, uvijek biti zahvalni jer su s njima na čelu kluba bili europski prvaci. Nema istu težinu, ali blagi dodir je ipak prisutan: Dinamo je pet puta zaredom prvak, peti put dočekat će Božić u Europi. Zar Bišćan, Badelj i društvo za to nisu zaslužili barem minimalan honorar od navijača?
Bolje da ih nema na tribinama. Bez njih atmosfera možda nije uzavrela, ali jer barem zdrava.