Kad dođete u Dohu na nekoliko dana, imate potpuno pravo izgubiti dodir s realnosti. Zemlja je to u kojoj gorivo stoji jednu kunu, plaće su minimalno tri puta veće od naših i u kojoj gotovo svi žive u raskoši (osim Indijaca i Filipinaca koji su tu da ispunjavanju želje Katarcima i njihovim gostima).
Katarska se vlast i za Svjetsko rukometno prvenstvo pobrinula da izvođačima ništa ne nedostaje. Doletjeli smo biznis-klasom, smješteni smo u hotelu u kojem odsjeda i princ Harry, imamo svoje vozače i sve što poželimo. Čak mi u nekim trenucima bude neugodno zbog tolike poniznosti kojom nas časte ljudi kojima je posao ugađati gostima hotela.
Orijent na ulicama
Nekima je Doha samo prašnjavi i umjetni centar Katara koji je niknuo u pustinji i u posljednjih deset godina izrastao u meku moći i kiča, dok mene zabavlja kontrast hladnih nebodera i tradicionalne gradnje. Uživam u mirisima koji se šire ulicama, njihovim orijentalnim parfemima, mirisnim štapićima, a da ne spominjem raznolikost okusa, hrane i načina na koji žele impresionirati sve one koji žive tamo, ali i one koji tek dolaze. Hrana je fenomenalna. Njihovi začini i način na koji je spremaju već su sami po sebi drukčiji. Da se mene pita, ja bih samo putovala i isprobavala različite kuhinje...
U svemu tome nedostaju ipak neke stvari na koje smo navikli. Od lakoće komunikacije, običnog ispijanja kave, parkova za djecu do šume, prirode i čistog zraka. No, kao i obično, ne može se imati "i ovce i novce". Prije 20 godina ovuda su doslovno hodale ovce, sada su sve pretvorili u novce. Ovamo ne idete u potragu za ispunjenijim životom na način koji je nama poznat, već za boljim poslovnim prilikama i većom mogućnošću za uspjeh.
Nakon šesosatnog leta, koji i ne možete osjetiti s obzirom na velika sjedala koja se izvuku u osobni krevet, točenje šampanjca i menije, na aerodromu su nas čekale kamere i fotografi. Znali smo da će tempo ovih dana biti žestok. Iako su gledatelji vidjeli samo nekoliko minuta prijenosa pjesme, sve ono što se događalo da bi se to ostvarilo iziskivalo je veliku i detaljnu organizaciju.
U vožnji prema impresivnoj dvorani još je impresivniji dojam ništavila koji vas vodi do tamo. U pustinji, usred "ničega" niknula je velika dvorana spremna za Svjetsko rukometno prvenstvo.
Danima smo imali isti raspored, po 10 sati boravka u hladnim prostorijama i hodnicima iako su vani bila 24 Celzijeva stupnja. Toliko priprema za samo tih nekoliko minuta čini se kao ludost, ali samo oni koji se nalaze u epicentru događanja znaju što zahtijeva jedna ovakva stvar. Haljine su nam bile prepravljane do zadnjeg trenutka jer je došao nalog da nam ipak svima moraju pokriti sve dijelove tijela. Nigdje se nije smio vidjeti ni centimetar golog tijela iako smo pola sata prije otvaranja mislili da je sve O. K. jer smo pratili zadana pravila.
Skandiranje s tribina
Inače, kažu da pravila za strance nisu toliko stroga što se tiče kretanja po gradu i oblačenja, ali mi smo, s obzirom na projekt, htjeli poštovati sva pravila. Desetak minuta samog nastupa bila sam potpuno mirna jer na neki način odgovornost svih dijelila nas se na 24 dijela, što je u svakom slučaju davalo osjećaj sigurnosti, ali ne zadugo. Ne možeš pobjeći od adrenalina kada počne svirati svjetska himna. Na putu do pozornice prošla sam pokraj tribine na kojoj su sjedili naši reprezentativci i odjednom sam iza sebe čula gomilu glasova koji viču "Lana, Lana".
Imala sam nekoliko sekundi da im mahnem jer sam se u haljini dugoj do poda borila s preskakanjem raznoraznih kablova, a kako je haljina bila jako uska, jedva sam hvatala korak da na vrijeme stignem u animaciju hrvatske zastave na terenu, što je ujedno bila moja početna pozicija. U tom se trenutku cijela dvorana digla na noge – počela je pjesma. Osjećaj da pjevate pred milijunskim auditorijem, predstavljate svoju zemlju i u rukama držite svoju zastavu ne može zamijeniti nikakav novac i luksuz. Kao što kaže jedan stih u mojoj pjesmi „Duša Hrvatska": „Svako srce zna – za svoju zemlju udara", to i jest tako. Osjećaj ponosa i pripadnosti.
Ovce su pasle pijesak ?