Dolazak Prvenstva Europe u neku komunističku zemlju te 1976. godine bio je lagani šok za “zapadnjake”. Taj Euro ‘76., peti po redu, a prvi u nekoj “istočnoj” zemlji igrao se u Beogradu i Zagrebu, a Jugoslavija je slovila kao momčad koja može pomrsiti račune nenadmašnoj Njemačkoj.
Nitko nije ni centa stavljao na kasnije pobjednike Čehoslovake, koji su u Jugoslaviju stigli kao posljednji po rangu u konkurenciji Njemačke, Nizozemske i Jugoslavije. Bilo je to posljednje Europsko prvenstvo s kratkom završnicom, sa samo četiri momčadi, a Čehoslovačka je među četiri najbolje došla izbacivši u četvrtfinalu SSSR što je u to vrijeme bilo senzacija.
U prvih 11 šestorica iz Hajduka
A taj trijumf slavio se u tišini, Česi su još bili pod “ruskom čizmom”. Ali Zapadna Njemačka sa senzacionalnim Franzom Becekenbauerom, Sepom Maierom, Schwarzenbeckom, Bonhofom, Ulijem Hoenesom, pa Nizozemska s Cruijffom, braćom Van der Kerkhof, Krolom, Van Hanegemom bile su pravi favoriti.
Jugoslavija je na Marakani dočekala Njemačku sa šest Hajdukovih igrača, u momčadi su bili Buljan, Mužinić, Oblak, Žungul, Jerković i Šurjak (u igru je kasnije ušao i sedmi, Luka Peruzović), tri “zvezdaša” uvijek su morala biti u postavama Jugoslavije, ovaj put igrali su Džajić, Aćimović i Petrović, a izbornik Ante Mladinić Biće još im je pridodao Popivodu i Katalinskog.
Ta utakmica s Njemačkom spada u red legendarnih, Jugoslavija je izgubila u produžecima nakon što je vodila s 2:0. Na kraju je bilo 4:2, a tri gola postigao je Dieter Müller.
– Nije bilo Gerda, ali dokrajčio nas je taj drugi Müller. Ušao je pred kraj utakmice, mi smo vodili s 2:1 i onda je zabio za 2:2 i u produžecima postigao još dva gola – prisjeća se te 1976. godine Hajdukov veliki ratnik Dražen Mužinić Frfa.
Bila je to briljantno poluvrijeme, Jugoslavija je povela golovima Popivode i Džajića.
– Za mene je to najbolje poluvrijeme što ga je Jugoslavija bilo kad odigrala. Jednostavno, “ubili” smo ih u svim segmentima igre. Njemačka je i tada bila poznata kao momčad koja puca od snage, a mi smo ih nadtrčali. Međutim, Biće (Mladinić, nap.a.) kasno je vidio da su Aćimović i Džajić fizički pali, hvatali su ih grčevi i u tim dodatnim minutama bili smo dotučeni. Sjećam se da je bila luda atmosfera, na tribinama je bilo 80-90 tisuća gledatelja (službeni podaci kažu 70 tisuća, nap.a.), da smo pobijedili tu utakmicu, bili bismo prvaci Europe. Igrali smo za dušu, a fizički smo bili moćni. U tom poluvremenu strpali smo ih u džep – kazuje Mužinić.
Prisjeća se da je Slaviša Žungul, koji se nenadano našao u prvoj momčadi, bio nezaustavljiv.
– Nijemci ga nisu znali, izludio ih je. A Žungul je i financijski dobro prošao na tom prvenstvu. Uzeo je novac od Adidasa i od Pume, na jednoj nozi imao je Adidas, a na drugoj Pumu, ha-ha. Takva su bila vremena, novac se dobivao od sponzora. Čini mi se da su premije bile nekih desetak tisuća maraka, što je za ono vrijeme bio velik novac – govori Mužinić.
Kasnije je Jugoslavija, totalno razočarana porazom od Njemačke, na Maksimiru poražena od Nizozemske, također u produžecima. A Čehoslovačka je najprije čudno svladala Nizozemsku, također se igralo 120 minuta, vratar Ivo Viktor branio je kao da je od gume, stizao sve lopte, Nizozemce dovodio u očaj. A u finalu je Čehoslovačka protiv Njemačke vodila s 2:0.
Nijemci izjednačili u 89. minuti
– Izjednačili su im Nijemci u 89. minuti, ali otišlo se u jedanaesterce – sjeća se Mužinić.
U tom posljednjem izvođenju dogodio se epski trenutak nogometa. Lopti je prišao Antonin Panenka, ispred njega bio je veliki Sepp Maier, bacio se, a Panenka je samo potkopao loptu... Od tog trenutka takav udarac zove se “panenka”, Čeh se upisao u vječnost. Ne samo zbog titule prvaka Europe...
>>San Marino je dobar odabir, da s osmijehom odemo na Euro
