Kada je Zoran Gobac krajem devedesetih u klub za trenera doveo Kasima Kamenicu, mnogi su zavrtjeli glavama. Jer, Kasim nije u tom trenutku bio čovjek s velikim iskustvom vođenja seniorskih momčadi. Ali, bio je trener koji je 1987. godine s reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio Svjetsko juniorsko prvenstvo u Rijeci. I većina tih juniora završila je u Zagrebu (Stojanović, Jelčić, Puc, Obrvan, Tomljanović). Nakon što su s Kamenicom osvojili posljednje prvenstvo bivše Jugoslavije, u klub je došao iskusniji Zdravko Zovko i osvojio dva Kupa prvaka.
Slična priča događa se trideset godina poslije. Boris Dvoršek u klubu je kao trener na raspolaganju imao ponajbolje mlade igrače u Hrvatskoj. Bilo je dovoljno za osvajanje trofeja u Hrvatskoj, za finale SEHA lige, ali za Europu ne. Posljednje dvije godine zagrebaši su ispadali u prvom krugu. Momčad je loše reagirala na početku sezone i trebala je promjena. Tražio se iskusni trener koji zna raditi s mladima i pronađen je u liku Veselina Vujovića, jednog od najboljih igrača svih vremena na ovim našim prostorima. Čovjek koji u svojim vitrinama, kao igrač, ima dva osvojena naslova Kupa prvaka sa šabačkom Metaloplastikom, koji ima olimpijsko (1984.) i svjetsko zlato (1986).
Mogao je Sarač i sam...
– Imali smo veliku sreću što je Vujović bio najbolji mogući izbor kad su u pitanju trenutačni slobodni treneri – istaknuo je Ante Ančić, direktor kluba, ali važnu je ulogu u njegovu dolasku odigrao ponovno Zoran Gobac, koji je s Vujom dobar prijatelj još iz vremena kada ga je iz Barcelone htio dovesti, kao igrača, u Zagreb.
Veselin Vujović ostavio je kompletan stručni stožer od Borisa Dvoršeka. Kako i ne bi kad u stožeru ima sve trofejne igrače, Zlatka Saračevića i Marija Kelentrića. Sarač, baš kao i Vujović, ima olimpijsko i svjetsko zlato. Ali, olimpijsko s Hrvatskom (1996.), dok je svjetsko osvojio zajedno s Vujovićem. Doduše, Vujović je te 1986. godine bio prva violina tog sjajnog orkestra, a Saračević je ipak djelovao iz drugog plana, ulazio je kao rezerva Jovici Cvetkoviću. A Mario Kelentrić bio je član hrvatske reprezentacije koja je osvojila zlato u Portugalu.
– Moja suradnja sa Saračevićem bit će sjajna. Ja sam i uoči svojeg dolaska govorio da je Saračević spreman preuzeti treniranje prve momčadi. Koliko u njega imam povjerenja, dokazuje i to da se ni na koji način nisam htio miješati u njegovo vođenje momčadi tijekom svih 60 minuta utakmice protiv Kiela. Sve odluke koje je donio, donio je sam. Ja sam tek sudjelovao u pripremi utakmice – rekao je Vujović.
Vujović i Saračević nisu u vrijeme igranja na Svjetskom prvenstvu 1986. godine bili najbolji prijatelji, ali su se poštovali. Vuja se ipak više družio sa šabačkim dijelom te reprezentacije (Bašić, Vuković, Mrkonja, Portner, Isaković).
Želimo tri od tri
– Saračević ima dvije utakmice i dvije pobjede, Meškov i Kiel. Ja imam jednu utakmicu i jednu pobjedu (Vojvodina). Vrijeme je da se večeras izjednačimo pa moram pobijediti Vardar. Onda je red na njemu da pobijedi Pariz u gostima, a nakon toga ja ću morati pobijediti Metalurg pa ćemo obojica imati stopostotni učinak, tri od tri – istaknuo je Vujović.
U zanimljivu je društvu Vujović gledao utakmicu. Odmah do njega sjedio je Branko Tamše, trener Pivovarne Laško, a onda redom Dean Perić, v.d. izbornik Srbije, Matjaž Tominac, bivši izbornik Slovenije i Švicarske, Sead Hasanefendić, izbornik Tunisa... Koji red iznad sve je to pratio Boris Dvoršek, trener koji je pripremao ovu momčad, ali i čovjek koji nije dočekao ovacije Arene...
Vujović je donio agresivnost, donio je adrenalin, a svi igrači Zagreba igrali su kao da je finale svjetskog prvenstva. Ta je drskost nedostajala Zagrebu i sada su je dobili. Mirni dečki pretvorili su se u lavove...
>>'Ne smijemo biti seljačka momčad koja će se zadovoljiti pobjedom nad Kielom'
