Nešto više od tjedan dana nakon što je preuzeo svoju broncu, prvu hrvatsku olimpijsku boksačku medalju nakon 28 godina, Filip Hrgović nije zvučao kao potpuno sretan sportaš.
– Podijeljeni su mi osjećaji. U jednu sam ruku ponosan, posebice kada vidim kako je to odjeknulo u domaćoj javnosti, u drugu sam tužan što nisam pobijedio Yoku. Sjetim se svakih deset minuta i pomislim kako to da nisam uspio stisnuti još malo. No, nisam bio ni fizički ni psihički top spreman jer svemu je prethodilo jedno razdoblje privatnih problema pa sam znao obitelji reći: “Ako ja ovakav uzmem olimpijsku medalju, to će biti čudo”.
Da je u drugoj rundi imao naklonost samo još jednog suca, Hrgović bi nastupio u finalu.
Opet moramo kumiti i moliti
– U tom meču Yoku sam htio prebiti pred cijelim svijetom, a kada sam vidio da mi to ne polazi za rukom, imao sam osjećaj da sam užasan u ringu. A zapravo mi je nedostajala još pokoja serija.
Plan odmora još nije napravio.
– Meni sada treba da se “resetiram”, da posložim stvari u glavi. Možda će to potrajati dva tjedna, dva mjeseca, a možda i godinu dana jer ja već deset godina nisam stao i pod neprestanim sam pritiskom. Neću mjesecima ljenčariti, no trenirat ću neko vrijeme na višoj rekreativnoj razini, da se na treninzima ne moram ubijati.
Ono u čemu se on i njegov trener i menadžer Leonard Pijetraj ne slažu jest tajming odlučivanja oko profesionalnih ponuda. Leo bi htio da se odmah odluči i da se onda ode odmarati, a Hrga se ne boji da će mu proći vlak s najboljim ponudama.
– Ponude su stizale i prije Olimpijskih igara, a stižu i nakon. Svi forsiraju da potpišem odmah, a ja to ne želim. Ja ću ići u profesionalni boks kada budem spreman postati svjetski prvak, a ne nekako napola. Ne bojim se da će proći zanimanje za mene. Uostalom, promotor koji me želi uvijek me može staviti u ring sa svojim najboljim teškašem i vrlo će brzo znati na čemu je.
Budući da se požalio na tri poraza u četvrtfinalima SP-a, bi li rješenje bilo u angažmanu sportskog psihologa?
– To je protiv mojih uvjerenja. Ako se sam ne mogu dovesti u red, onda će me teško i drugi. Svatko bi sam u sebi trebao pronaći tu snagu. Možda sam u krivu, možda jednog dana promijenim mišljenje.
U tom smislu njemu su pojam braća Sinkovići.
– Oni su toliko jaki u glavi da psiholozi trebaju ići k njima da bi sami malo napredovali. Ja imam nekih svojih mušica, svjestan sam, no želim to sam sa sobom riješiti. Mislim da sam jak u glavi, samo moram neke stvari posložiti.
Pogođen sinovljevom mukom, Filipov otac Pero obračunao se s političarima rekavši sinu: “Je... im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom”.
– Otac je to rekao na svoj specifičan način, a da nije, nitko ga ne bi ni doživio. Nije on doslovno mislio da ja svakog političara pošaljem u onu stvar, no rekao je kakva je realnost. Jer, kad ova olimpijska priča završi, a već je pri svom kraju, opet moraš kumiti i moliti za svoja prava.
Uz euforiju vezanu uz Dinamov prolaz u Ligu prvaka, što je u boksu kao da si se tek plasirao na Olimpijske igre, olimpijska slava hrvatskih sportaša brzo prolazi.
– To je popularan sport koji prate mase i to mi ne smeta. No, smeta mi da ljudi iz nogometa stalno imaju taj gard “suparnici su uložili deset puta više od nas, ne možemo mi s njima”. A tako razmišljaju svi, od trenera klinaca do prvih momčadi, i zato i ne mogu proći dalje jer razmišljaju da ne mogu. Pa i ja se borim s onima koji u boks ulažu deset puta više od Hrvatske pa sa svima mogu boksati.
Bronca mi je veća motivacija
Nadamo se da mu neće pasti nekakva ideja o odustajanju od boksa.
– Ma kakvi. Bronca je možda i najzahvalnija motivacijski. Da sam osvojio zlato, možda bih se razbahatio, kupio Mercedes i sve bi otišlo k vragu. Ovako pak ostaju i poticaj i prostor za dokazivanje. Zamislite, što bi sa mnom bilo da sam dobio tih 100 tisuća kuna od države, pa ja ne bih mogao imati miran život, a morao bih angažirati i financijera da mi taj novac usmjeri u pametnom pravcu – bio je sarkastičan dodavši da mu lova nije glavni orijentir u životu:
– Tako sam odgojen. Volio bih zaraditi, ali samo da tako naplatim svoj trud i da obitelji omogućim što pristojniji život, da ne moram “redariti” nakon 15 godina karijere. Trebam dobar i siguran automobil, ali ne trebam Ferrari, kao ni vilu na Prekrižju. Bio bih posve zadovoljan kućicom u predgrađu, na kakvu brdašcu gdje bih imao svoj mir. Ja zapravo želim biti svjetski prvak koji će se povući i za kojeg se više neće znati. Želim se dokazati sportskim rezultatom, a ne statusnim simbolima poput Ferrarija.
BraWoooo CHAMP, največi talenat +91 kg u Evropi i svijetu FIĆOOOOOOOOOOOO!!!!!!!!!