Pred Filipom Zubčićem (30), najiskusnijim i u posljednjih desetak godina i najuspješnijim hrvatskim skijašem, 12. je sezona u Svjetskom kupu. A započet će je sljedećeg vikenda na skijalištu (Solden) na kojem je prije 11 godina i odvezao svoju prvu od ukupno 164 utrke u tom natjecanju. S obzirom na izdvojenost te utrke od srca sezone i razmaka do prvog sljedećeg veleslaloma (9. prosinca), dojma smo da se njome nikad nije opterećivao u smislu tempiranja forme.
– Nitko to ne čini, no najboljima to ipak uspijeva. Ako se želiš boriti za top tri, moraš biti konstantan. Doduše, u drugoj sezoni u kojoj sam počeo osvajati bodove, a bilo je to 2015./2016., Solden mi je s 12. mjestom bio najbolji rezultat te sezone.
GALERIJA Mikaela Shiffrin po peti put uzela titulu 'snježne kraljice'
Filip dosad u Svjetskom kupu ima deset postolja, među kojima su tri pobjede (Naeba, Santa Caterina, Bansko), pet drugih mjesta i dva treća. A posljednje postolje izborio je u prosincu 2012. godine.
– Da, bilo je to treće mjesto u Val d’Isereu. Od tada je prošlo puno vremena i lagao bih kada bih rekao da zbog toga ne osjećam lagani pritisak. Imam očekivanja da se opet popnem na postolje kao i svi oko mene. To je jasno kao dan i to tako mora biti. Ako si bio među najboljima i ako se i dalje baviš time, svi oko tebe, pa tako i tvoji navijači, a i ti sam, očekuju da se tamo i vratiš.
A što se to s njim dogodilo da je uzletio do postolja pa se spustio na razinu niže?
– To je uvijek pitanje na koje je teško naći odgovor. Da ga imam, problem bismo riješili jako brzo. Da bi se popeo na postolje, da pobijediš, mora se poklopiti jako puno faktora. S druge strane, ako si stalno nabijaš to kao neki teret, onda će te to pojesti kao što se možda i meni dogodilo. Prošle sezone sam se ipak uspio nekako skulirati, ne razmišljati o rezultatu, nego uživati u skijanju i u trenutku. Volim imati pritisak okoline, meni to odgovara, ali nije dobro kada sam sebi stvaram pritisak jer se onda pojavi grč.
VEZANI ČLANCI:
Je li do nabijanja pritiska došlo i zbog promjene trenera i imperativa da se potvrdi ispravnost te promjene?
– Ne bih rekao. Veći je pritisak bio kad sam u dvije utrke, nakon sjajnih prvih vožnji, kiksao u drugim. Tada mi je veleslalom jako pao i nisam se mogao sastati s dobrim plasmanom, a na Olimpijskim igrama sve je otišlo k vragu, sve se raspalo. Tada sam “puknuo” i odlučio da to treba prerezati, da treba nešto promijeniti.
Pad od dvije stepenice
Koliko drukčije ruski trener Sergej Komarov radi od Marka Šumana?
– Puno drukčije, a glavna je razlika to što i kad mi ne ide, nije sudnji dan, nego razgovaramo, tražimo rješenje. Tako je bilo i kada sam u Val d’Isereu izletio na trećim vratima. Lijepo smo to analizirali i onda smo u Alta Badiji bili osmi i deseti, a u tom trenutku to je bio moj maksimum. Uvijek idem na pobjedu, no kada to sagledam mirne glave, onda shvatim da sam izvukao maksimum. Kada padneš dvije stepenice niže, uvijek se teže vratiti. Meni nikad ne ide od ruke u životu, uvijek sve bude kompliciranije, kod mene to uvijek dulje traje, no ako obitelj stoji iza mene, onda to i lakše izguram.
A članovi obitelji ujedno su i članovi njegova putujućeg stožera.
– Tata je uz mene od prvih dana mojeg skijanja. On je u biti čovjek koji je sa strane, ali je najzaslužniji za moju karijeru. On je glava operacije. Ne petlja se u skijaški dio, ali odlučuje o mnogočemu. Recimo, on je svojedobno postavio Šumana za trenera. Sestra Tamara je pak pomoćni trener. Pomaže postavljati stazu, snima teren, nosi kolce, moje skije. Komarov jest glavni, no i ona daje komentare. Svatko od njih dvoje prati jedan dio staze. Uostalom, ona je u dječjem skijanju osvajala sve što se osvojiti moglo.
VEZANI ČLANCI:
Nažalost, Tamara Zubčić prerano je završila svoju natjecateljsku karijeru.
– Zeznule su je ozljede ramena, a imala je i problem sa štitnjačom. A dogodio joj se i manjak fokusa, u dobi kada je to, pogotovo kod cura, najvažnije, sa 16-17 godina. U tim godinama ti se formiraš kao sportaš.
Možemo li reći da tada ili grizeš još više ili polako odustaješ?
– Pa da, to su one godine kada te počne privlačiti nekakav normalan život, što s ovim sportskim životom jedno s drugim ne ide.
Očito nije išlo zajedno vođenje hostela “63” u Vlaškoj i vođenje Filipove karijere.
– Hostel smo rentali, više nije naša briga jer su i tata i Tamara posvećeni mojoj karijeri. u koju je i mama uključena. Kao obitelj cijeli smo život u skijanju, od moje šeste i Tamarine pete godine.
U kojoj su mjeri skijaši, uz tenisače, ponajveći sportski nomadi, izdvojeni iz normalnog svijeta?
– Pa ja jesam totalno izdvojen. Neka vam ne bude to krivo reći. Živim život kakav rijetki žive. Živim ga sa svojim kolegama skijašima poput Istoka Rodeša. Rekao bih da mi imamo puno ljepši život od ostatka našeg naraštaja. Odmalena radimo ono što volimo, posvećeni smo sportu i u tome uživamo. Ne moram se probuditi u 7 ujutro i ići na neki dosadan posao i pri tome jedva čekati subotu i nedjelju. Živim tako da uopće i ne znam koji je dan. Je li subota ili nedjelja, je li Božić ili Uskrs, je li rođendan ili neki blagdan, je li Velika ili Mala Gospa. Meni je tako svejedno jer treniram ili se odmaram. Uživam jer radim ono što volim i to je ljepota mog življenja.
GALERIJA Hrvatska izgubila od Turske (0:1). 'Vatreni' upali u krizu
No, prije ili poslije, Filip će morati raditi nešto drugo jer skijaška karijera neće trajati dovijeka.
– Svjestan sam toga, no o tome što ću raditi poslije razmišljat ću nakon skijanja. A doći će i taj dan i vjerujem da će se tada za mene stvoriti neka nova prilika i da ću se prešaltati. Neću završiti karijeru i hibernirati do kraja života. Znam da je jako stresno kada prestaneš raditi nešto što si radio cijeli život i da je u tim razdobljima života puno sportaša otišlo kvragu. Jer, počeli su se osjećati beskorisno jer je jedino što su korisno radili kao sportaši bilo da treniraju i da se natječu. No, vjerujem da ću se uspjeti snaći i da ću pronaći nešto drugo. Osim toga, nadam se da ću do tada imati obitelj i djecu i da ću se moći njima posvetiti. Zapravo, veseli me život poslije skijanja.
No, ne veseli ga što na Sljemenu više nema “Snježne kraljice”, utrke Svjetskog kupa.
– Već mi nedostaje i to je prava šteta što više nije u kalendaru. Nažalost, oko te utrke stvorilo se jako puno negativne energije. Ljudi je više ne podržavaju kao prije, imaju negativno mišljenje, a tu je i Svjetski skijaški savez, koji ju je ukinuo, tako da su, rekao bih, svi osim nas sretni. No, nikad ne reci nikad. Nadam se da su ljudi u Savezu dovoljno jaki i da će tu utrku vratiti i da će je ljudi opet zavoljeti. Da će je gledati kao lijepu sportsku manifestaciju, kao što i jest, a ne kao nekakav trošak i bacanje novca. Uostalom, vidjet ćemo kakvo će biti skijanje ove zime na Sljemenu kad “Snježne kraljice” nema jer je direktor te utrke Vedran Pavlek bio taj zbog kojeg je bilo i skijanja za građanstvo.
Zagrebačka je utrka proteklih godina imala puno problema sa snijegom.
– Nije samo Zagreb, cijelo skijanje ima probleme sa snijegom. Zagreb je bio otkazan a Garmisch, u kojem su uvjeti bili kriminalni, nije. Da se takva utrka održala u Zagrebu, svi bi to popljuvali, no ovo je bilo u Njemačkoj i to se maknulo sa strane. Već sam 20 godina na snijegu i uviđam da zima u Europi dolazi kasnije i da bi se sezona mogla produljiti mjesec dana jer više snijega nego u listopadu i studenom ima u ožujku i travnju. Pa mi na nekim nižim alpskim skijalištima skijamo do kraja travnja, a na Sljemenu sam znao skijati i 1. travnja.
VEZANI ČLANCI:
Je li rješenje i u povećanom broju utrka na europskom sjeveru, u Skandinaviji?
– U Skandinaviji su počeli raditi farme snijega. Na kraju sezone skuplja se snijeg na veliku hrpu, pokriva se folijama i čuva do sljedeće zime. Ratracima se to razgrne za dva dana i ti imaš spremnu stazu za slalom koji se može pripremiti za tri dana. Nažalost, FIS je staromodan, drži se staroga kalendara i ne razmatra promjene.
Bi li imalo smisla voziti utrke Svjetskog kupa u Argentini i Čileu odnosno u Novom Zelandu u vrijeme europskog ljeta?
– Odmah bih potpisao da vozimo ljetne utrke. Pa u Argentini je u srpnju i kolovozu hladno. Iskreno, meni u rujnu i listopadu bude pun kufer treniranja i volio bih tada voziti utrke. No, takvo što će se dogoditi jedino ako netko bude imao interes i priliku da zaradi. Neće se to organizirati da bismo mi vozili utrke i da nama bude lijepo niti će se nas nešto pitati. Mi smo samo “cirkusanti” koji zabavljaju publiku baš kao i svi sportaši.
Ne volim treninge u dvorani
Zbog problema s globalnim zatopljenjem i nedostatkom snijega, skijaši sve češće treniraju u dvorani.
– Nisam poklonik toga. U biti mrzim dvoranu, ali katkad su ti treninzi jako korisni. Jer u dvorani dobiješ ledenu podlogu pa znam otići na četiri-pet dana. No, fakat mi bude muka, svaki dan je isti, postane mi dosadno nakon dva dana. Štoviše, u tom frizeru dobijem upalu sinusa. No i meni trebaju ti treninzi je su staze sve ledenije i vani ih možeš imati samo ako ti se pogodi temperatura, vlaga i ako se zvijezde poklope. A u dvorani to dobiješ sigurno. No, kada sam prvi put otišao trenirati u dvorani, skužio sam da nikad ne bih mogao trenirati dvoranski sport.
VEZANI ČLANCI:
Ni ovaj razgovor s Filipom nismo mogli završiti bez spominjanja Dinama jer on je, među aktivnim sportašima, jedan od najvjernijih navijača maksimirskih modrih.
– Pratim sve, baš su me nedavno zvali u klupski podcast, što mi je bilo jako drago.
Priznat će da mu, kao navijaču, nije drago vidjeti kada klub prodaje momčadske uzdanice.
– To me zna nervirati. Kao navijač nisam bio sretan kada su prodani Oršić, Livaković i Ivanušec jer oni su bili nositelji igre. No, gledano iz perspektive tih sportaša, razumljivo je da svi oni žele podići svoju karijeru na višu razinu. Svi mi sportaši želimo biti najbolji u tome čime se bavimo, a kad ostaneš u Dinamu, nećeš biti najbolji jer Dinamo nije među najboljim klubovima na svijetu. No, meni je najdraži klub na svijetu.
Kako je kao vjerni pristaša doživio ranu promjenu trenera?
– Ne volim to komentirati, ne volim gurati nos tamo gdje mi nije mjesto jer ne znam kakva je tu bila situacija. No, bilo mi je čudno. Bišćan mi je bio drag kao igrač pa tako i kao trener.
VIDEO
Zaboravio je napomenuti da su livaković, oršić i ivanušec prodani ispod tržišne cijene