Malo je tko vjerovao da će ovako pomlađena reprezentacija bez Metličića, Dominikovića, Špoljarića i drugih odličnih rukometaša koji nisu našli mjesto na popisu Line Červara, napraviti pravi rezultat na Europskom prvenstvu.
Dok god je Mago di Umago na klupi i dok god u njima ima inata da iz natjecanja u natjecanje pobjeđuje sve po redu, šest utakmica bez poraza nakon dva kruga natjecanja i plasman u polufinalu nešto je u što ne smijemo sumnjati.
Nije prvi put da su upravo naši rukometaši uspjeli cijelu naciju dići na noge, a definitivno niti posljednji. Iako je teško uspoređivati ovu austrijsku priču s onom portugalskom iz 2003. godine kada nitko nije računao na Hrvatsku, a mi smo došli i uzeli zlato, neke poveznice ipak postoje.
Nakon Argentine i Saudijske Arabije, svi su prekrižili naše dečke i tada je krenula jedna od najljepše ispisanih priča u povijesti hrvatskoga sporta. Ova današnja reprezentacija nezasluženo je prekrižena već i prije puta u Austriju, a i igre na početku, kako su i sami igrači priznali, nisu bile najbolje.
Ali bodovi su se skupljali, Hrvatska je pobjeđivala i korak po korak išla prema polufinalu. Danske su se svi bojali, ali dečki su još jednom pokazali da su uvijek najbolji kada treba. Hrvatsko srce ponovno je zaigralo, a kad je tako, na svijetu nam nema ravnih.
Rezultat napravljen u Austriji već sada je veliki uspjeh, a pred dečkima su još dvije utakmice. Utakmice u kojima su zaslužili da osvoje ono što im još jedino fali, to europsko zlato. Vrijeme da jednom i tom velikom i strašnom Omeyeru u finalu dođe loš dan protiv nas. Ako će nam se Francuzi uopće tamo pridružiti. Mi ne sumnjamo da će Hrvatska tamo biti. Zaslužila je!
Svaka čast rusrus! Vrhunski komentar! Ova bijeda od novinara bi ga trebala objaviti na naslovnici u znak isprike za svu žuč koju prosipaju čim netko od Hrvata postigne neki uspjeh. A onda uzeti radnu knjižicu, a može i putovnicu.