Uvijek ćemo biti zahvalni Srni, Ćorluki, Modriću i društvu na svemu što su nam priuštili u Francuskoj. Oni su bili i uvijek će biti najljekovitiji eliksir za naše bolesno doba, jedno od rijetkih zdravih tkiva našega društva, genijalci čija izvrsnost i majstorstvo imaju neslućen globalni odjek.
Njima i ne treba svjetska ili europska medalja da bismo ih dočekali i opjevali kao heroje. Do neke nove zgode vrtjet ćemo slike Modrićeve volejčine, Ćorlukine razbijene glave, Srninih suza, Perišićevih bicikliranja i Subašićeve stisnute šake. Hvala vam, barem na tome, iako u Francuskoj niste ostvarili ono po što ste otišli – preoteti slavu Ćirinim vatrenima.
Rana koja neće zacijeliti
Nažalost, utakmica protiv Portugalaca u Lensu bila je samo novi nastavak posrtanja jedne velike generacije u ključnim, sudbinskim, odlučujućim utakmicama na velikim turnirima. I ne samo to, ispostavlja se iznova kako Hrvatska ima kompleks od najvećih svjetskih reprezentacija, onih iz Top 10, što dokazuje i ovaj podatak: od 2008. godine, kada je Bilić u Klagenfurtu nokautirao Nijemce, vatreni su u sljedećih 12 ogleda s momčadima iz Top 10 slavili samo jednom – protiv Španjolske u Bordeauxu (2:1). I to je bila rezultatski nevažna utakmica, istina uzbudljiva, dramatična i spektakularna, ali ipak samo – revijalka.
Već na sljedećoj stepenici, protiv neuvjerljivih i nimalo goropadnih Portugalaca, sasvim oprečna slika Hrvatske. Umjesto nove demonstracije razorne moći, tajanstvena suzdržanost, kreativna blokada i na kraju bolni jecaji. Zašto nam se to stalno događa?
Dogodilo nam se u Beču, dogodilo se i u Poznanju i Gdanjsku, pa opet u Recifeu protiv Meksikanaca, na kraju i sada u Lensu. Uvijek nam zaklecaju koljena kada treba zadati završni udarac. I, bojimo se, ovakvu šansu još dugo nećemo imati, još manje vjerujemo kako će se ona ponovno ukazati sada već 31-godišnjem Luki Modriću. Jedan od najvećih koje smo ikada imali, a s reprezentacijom nikada nije otišao dalje od četvrtfinala EP-a. Rana koja će Luki nikada neće zacijeliti...
Zašto su Hrvati, uza sav svoj talent i golemi potencijal, u posljednjih deset godina (još od Australije u Stuttgartu) uvijek padali u ključnim susretima? Je li u pitanju gubitnički mentalitet, puka nesreća ili loše kadroviranje vodstva HNS-a kad je u pitanju trener nacionalne momčadi?
Pogledajte samo što o Čačićevu vođenju momčadi protiv Portugala kažu nogometni stručnjaci i dobit ćete odgovor. Da, Ćorluku, Modrića i Rakitića gubitnicima su u reprezentaciji oduvijek činili – izbornici. I onaj koji se u Beču bacao na igrače slaveći pogodak protiv Turaka, i onaj koji je u Brazilu tvrdoglavo Raketu gurao na zadnjeg veznog i ustrtario se pred Meksikancima, i ovaj koji je u Lensu zablokirao na klupi i odveo nas u propast.
A zapravo se sve ovo u Lensu moglo predvidjeti. Onoga trenutka kada je trener Lokomotive zakoračio u HNS i preuzeo igrače Barcelone, Reala i Juventusa. Podsjećamo, samo dva mjeseca prije ustoličenja, Ante Čačić bio je na europskoj sceni: s Lokomotivom je u pretkolu Europske lige izgubio od PAOK-a 0:6.
Na listi plaća tek 16.
O kakvom je kalibru trenera riječ i koliko ga HNS cijeni, dokazala je i rang-ljestvica plaća izbornika na Euru na kojoj je Čačić zauzeo tek 16. mjesto, čak iza izbornika Islanda, Sjeverne Irske, Albanije i Walesa.
Od nekoga tko u Savezu, koji je upravo zaradio 12 milijuna eura, radi za 250.000 eura godišnje doista je teško očekivati eksploziju u vidu europske medalje, ne daj Bože četvrtfinala Europskog prvenstva. Za takvo što treba ipak biti trenerski mačak. Onaj kojega treba platiti barem milijun eura, poput Portugalca Fernanda Santosa, izbornika koji se nije libio u osmini finala gurnuti u vatru 18-godišnjega Sanchesa.
Vidite li negdje na obzoru takvoga trenera, Hrvata? Eno ga, čuči u Bakuu, i nedavno nam je otkinuo dva boda u kvalifikacijama za EP. Na žalost, Robi, uza sve svoje znanje i talent, ima i – stav. Kičmu.
