Za sve je zapravo kriva – Austrija! Da je Dragović iskoristio 11-erac, ili da nije primila onaj glupi gol na izdisaju utakmice s Islandom, kostur osmine finala drukčije bi izgledao i naši dečki ne bi išli u bespoštedni “rat” s Portugalom, nego bi im na putu do četvrtfinala stajao taj slabašni i limitirani Island. I san bi trajao...
No, stvarnost je neopisivo bolna, za Hrvatsku je Euro naprasno završen. I malo nam sad znači što su naši igrači utakmicama u skupini “raspametili” cijeli nogometni svijet, koji se do jučer utrkivao u pohvalama Čačićevoj momčadi. Sve se okrenulo, opet slušamo kurtoazne priče o “moralnim pobjednicima”, ramena su nam “upaljena” od utješnih tapšanja i sve to zapravo još više utrljava sol na otvorenu ranu.
Opet smo ostali “kratki”, opet je nešto nedostajalo, opet je gubitnički sindrom uništio i rasplinuo bajku koja nas je, barem privremeno, ujedinila i odmaknula od tamnosive životne stvarnosti. I sad uspoređujemo razinu očaja i boli s onom iz 2008. godine i sličnog ispadanja protiv Turske...
Taj Fernando Santos ostat će zauvijek upisan kao hrvatska “crna mačka”. Iskusni nogometni stručnjak, pragmatičar i makijavelist, već nas je jednom uništio, u listopadu 2011. godine u Ateni, u kvalifikacijama za Euro 2012. Bio je izbornik Grčke koja je tada slavila 2:0 – identičnim načinom kojim je sad “upecao” Antu Čačića, onda je u zamku odveo i Slavena Bilića. Bio je to negledljiv nogomet i da nije igrala Hrvatska te da emocije nisu poskočile do maksimuma, okršaj Hrvatske i Portugala bio bi lako ocijenjen najgorom utakmicom turnira...
A Santos je baš to želio. Destrukciju, tvrdu rovovsku bitku “krvavih koljena”, u kojoj nije bilo mjesta za umjetnike. Kad tome dodamo kako su neki naši ključni igrači bili ispod željene razine (Mandžukić, Rakitić, u jednom dijelu utakmice i Modrić...), onda postaje sasvim jasno zašto je nevidljivima, ali strpljivima, Cristianu Ronaldu i Quaresmi bila dostatna jedna jedina “kontra” da nas zaviju u crno. “Kontra” nakon Perišićeve vratnice, toliko o Čačićevoj “sretnoj zvijezdi”...
Santos je, nadalje, uvođenjem živahnog, 18-godišnjeg “klinca” Renata Sanchesa (Bayern ga je prije nekoliko dana kupio od Benfice za 35 milijuna eura!), dobio izjednačenost na sredini travnjaka te brzi izlazak u protunapad i Portugal je ulaskom tog tinejdžera znao pokazati zube.
S druge, pak, strane našem izborniku možemo zamjeriti kasne izmjene, trebao je ranije uvesti Kalinića i Pjacu. No, nije ni Čačiću lako živjeti pod tim pritiskom – da je, primjerice, uveo Pjacu u 60. minuti, pola Hrvatske uzviknulo bi “eto ga, Mamićev pijun, treba prodati Pjacu pa ga uvodi u igru”! I u tim našim predrasudama i sumnjama u sve i svakoga treba tražiti i dio razloga posrtaja, ne samo na nogometnim travnjacima...
– Znaš što me najviše boli? Nemam “plan B”, nisam se mentalno pripremio za poraz, nisam mogao ni pomisliti da ćemo izgubiti – prepun je očaja bio predsjednik zaprešićkog Intera Branko Laljak.
E, moj Branko... Nitko nije imao “plan B”, nitko u Lijepoj Našoj! Na žalost, nije ga imao ni izbornik. I sve je otišlo k vragu, radost i euforija naglo su pretopljeni u nevjericu i očaj. Dobar dan, tugo...
