Kraj svibnja 2003. u Manchesteru, na Old Traffordu, jednom od njegovih najdražih stadiona, uvijek će ostati u sjećanju Igora Tudora. Tada je Juventus izgubio na jedanaesterce od Milana u finalu Lige prvaka. Da je netko rekao da će Juve čekati dvanaest godina da ponovno dođe do posljednje utakmice, i najveći nogometni poznavatelji s prezirom bi odmahnuli rukom.
– Igrao sam do pred kraj prvog dijela, odigrao sam pas petom i otišla mi je zadnja loža. Za mene je to finale jedan od najsretnijih, ali najtužnijih detalja karijere. Došao sam do finala, slušao himnu Lige prvaka, a izgubili smo i još sam se ozlijedio. Tek sad sam svjestan veličine tog događaja – kaže nam Tudor.
Svi sve znaju i pametuju
Bila je to godina kada je njegov Juventus izbacio Real i Barcelonu. Dvanaest godina kasnije Juve je opet izbacio Real, a u finalu ga čeka Barcelona.
– Barcelona je veliki favorit, u odličnoj je formi, u euforiji je, složena na pravi način i u ofenzivnom i u defenzivnom bloku, Luis Enrique im je donio puno dobrih stvari. A Messi je nevjerojatan, još kad mu se pridodaju Suarez i Neymar, to je strašan trojac. Ali, Juve ima svoju snagu, to se vidjelo protiv Reala – rekao je Tudor.
Po svemu sudeći, bit će u Berlinu.
– Najvjerojatnije ću ići, javio sam se u klub i čekam odgovor. Gužva je za ulaznice, ali bilo bi lijepo da nas finaliste iz 2003. godine pozovu – kaže Tudor, koji se nedavno vratio iz Japana u kojem je bio igrajući za veterane Juventusa zajedno s Trezeguetom, Mirkovićem, Schillaccijem, Torricellijem i ostalima velikanima.
S finala Lige prvaka vratili smo se u hrvatsku realnost. Tudor je krajem siječnja napustio klupu Hajduka. Njegov odlazak bio je veliko iznenađenje za pristaše bijelih, ne i za one koji su bliski klubu i znali su da puno toga ne štima na relaciji svlačionica – uprava.
– Nije moj odlazak bio nagao, ishitren, niti se dogodio samo zbog jednog razloga. Svatko tko misli da je u Hajduku lako raditi, u krivu je. Mentalitet ovog podneblja je abnormalno težak, ovdje se sve brzo zaboravlja, a uspjeh se ne priznaje. Svatko misli da zna bolje bez obzira na stručnu potkovanost. Ljudi misle da, ako svaku srijedu gledaju Ligu prvaka ili su na istočnoj tribini Poljuda, znaju nogomet bolje od nekoga tko ga je igrao niz godina i usavršio se. Često sam se osjećao preusamljen u borbi s mnogo toga. Pa još pritisak veličine Hajduka u odnosu na sadašnji trenutak. Sve sam to osjećao na svojim leđima – kaže Tudor.
U malo manje od dvije godine na klupi pokazao je da stasa u velikog trenera, pokazao je da ima ono nešto što ga čini drukčijim. Jednostavno, ima onu trenersku crtu.
Kako danas gleda na svoje dane u Hajduku?
– Vođenje Hajduka za mene je najveća moguća čast koju sam mogao dobi. Uživao sam u svakoj sekundi rada. Na klupi Hajduka bio sam pravi ja, vjerujem da sam uspio pokazati i dokazati pravog sebe. Bilo je i loših trenutaka, ali za mene je rad u Hajduku jedna pozitivna priča. Raditi u Hajduku nikada nije lako, posebno u ovom trenutku najveće krize u posljednje vrijeme. Iznimno sam ponosan na činjenicu da u moje gotovo dvije godine na klupi nikada nismo doživjeli zvižduke.
Hari je mogao biti odlučniji
Jednog dana opet će biti trener bijelih, to je još jedna sigurna oklada. Tudor se samo nasmijao.
– Volio bih biti trener Hajduka uvijek, rekao sam da je to čast, ali i užitak – kaže 37-godišnji trener.
Osvrnuo se i na svog bivšeg pomoćnika, a sada glavnog trenera Hajduka Vukasa.
– Hari je odabrao svoj put, iako, možda je mogao biti odlučniji u onim svim pretumbacijama. No, nikome ništa ne zamjeram, svatko bira svoj put. Hariju želim svu sreću, on ima kvalitete za bavljenje trenerskim poslom – zaključio je Tudor.
>>Sastanak iza zatvorenih vrata: Evo što Hajduk zahtjeva od HNS-a
>>Tudor: Dinamo ima kvalitetu za HNL, ali to nije dovoljno za Europu
