Na današnji dan, točno prije 50 godina, Dinamo je igrao vjerojatno najveću utakmicu u svojoj povijesti. Nostalgični svjedoci vremena izbacili bi dodatak “vjerojatno” nudeći neoborive argumente: moćni je Dinamo tog 14. lipnja 1967. u zastrašujućem galopu pregazio njemački Eintracht 4:0 (Zambata 14., Novak 16., Gucmirtl 87., Belin 102. - 11m) u polufinalu Kupa velesajamskih gradova, a prvi i jedini put jedan je nogometaš plavih bio poistovjećen s cijelom momčadi.Ima i izjava iz toga vremena koja to potkrepljuje, a stigla je iz redova suparnika.
- Dinamo je Lamza, Lamza je Dinamo! - zapljeskao je toga dana Dinamovoj zvijezdi čuveni Fahrudin Jusufi, branič Eintrachta, pregaženog njemačkog velikana u maksimirskom grotlu, pred 30 tisuća gledatelja.
Točno pedeset godina kasnije, Dinamov heroj Stjepan Lamza u kućnim se šlapama iz svoga stana došetao na intervju za Večernjak. Zakasnio je koju minuticu pa se ispričao...
- Kavu sam već popio, pa sam skoknuo do Lutrije uplatiti loto, i evo me - sjedi pred nama, na terasi kafića naslonjenog na Starački dom na Pešči, jedna od najvećih Dinamovih legenda, 77-godišnji Siščanin Štef Lamza.
Rous na banketu
Nije mu trebalo posebno naglašavati zbog čega smo se našli...
- Sjećam se svake minute toga dana, ali vratimo se malo sedam dana unatrag. Izgubili smo 0:3 u Frankfurtu i sjedimo poslije tekme na banketu s igračima Eintrachta, bio je tamo i čuveni Englez Stanley Rous. Na tom banketu, Julka (Jusufi, nap.a.), za mene jedan od najboljih bekova toga vremena, mi kaže: ‘Štef, gotovo je, nemate šanse za prolazak’. Hm, a meni se nekako nije činilo baš da je gotovo, pa sam pokojnom novinaru Zuli izjavio: ‘U Zagrebu će biti 4:0 za nas!’. Nisam mogao biti siguran, ali imao sam neku nadu jer mi smo ipak bili momčad, prava momčad - priča Lamza.
Kažu očevici da nitko nikada nije tako igrao za Dinamo, odigrali ste simultanku u kojoj niste bili strijelac, ali ste sudjelovali u pripremi sva četiri pogotka. Izvjestitelj VL-a Ico Kerhin dao vam je ocjenu 9,5.
- Bila je to utakmica specifične težine, odlučujuća za finale, i zato mi je možda najvažnija. Ali, imao sam i boljih nastupa; protiv Rijeke u Zagrebu, 5:1 smo pobijedili, dao sam tri gola, bio je naslov u novinama ‘Štefova subota’, dobio sam ocjenu 10. U Barceloni smo pobijeđeni s 4:3, to je bila fenomenalna utakmica, pa smo nadigrali Partizan u Kupu 7:2, Zvezdu ovdje sa 6:0... - nastavlja Lamza.
Zasluge za briljantnu sezonu pripisuje i svome treneru Branku Zebecu.
- Kod drugih sam se trenera previše trošio, bio sam half, spojka, branič, a on mi je rekao: ‘Ti si samo do centra, u našu polovicu ne ulazi!’. Bio sam kod njega spojka, po lijevoj strani, ali imao sam slobodu u igri, nije me sputavao i dao sam mu najbolje igre.
Najljepši detalj utakmice protiv Nijemaca?
- U 87. minuti na lijevoj strani uzeo sam loptu, 35-40 metara od gola, prošao jednoga, drugoga, naišao je Julka, pa sam i njega, došao sam do korner-crte i strahovito centrirao, Gucmirtla sam doslovno napucao u glavu i pogodio je za 3:0! To je odlučujući potez utakmice. I utakmica završi, priđe mi pomoćni trener Eintrachta Ivica Horvat: “Imate li vi angažman? Možete li doći k nama u ‘Esplanadu’ da malo porazgovaramo?”. A ja sam bio malo prepotentan i kažem: “Imam angažman!”. I imao sam, tražili su me Juventus, Liege..., o tome je vodio računa moj menadžer Ljubo Barin. I to je bila kobna pogreška moga pada; da sam te večeri otišao u “Esplanadu”, a ne u “Vilu Rebar”, ne bi mi se ono dogodilo.
Što se dogodilo te noći u “Vili Rebar”?
- Od umora od utakmice nisam imao snage večerati, i kad sam došao gore, gdje su dečki već feštali, odmah sam počeo piti. No ništa se strašno nije dogodilo te noći nego tek ujutro. Brnčić, moj cimer, išao je rano na aerodrom, a ja nisam mogao spavati pa sam ustao oko 6-7 ujutro. Spustio sam se na šank gdje nije bilo nikoga i počeo mlatiti po rumu. Jedan za drugim. Kad su igrači ustali, išli su na masažu i zvali me sa sobom, ali naš fizioterapeut Karlo Žagar, u najboljoj namjeri, rekao mi je da odem malo odspavati. Sjećam se da sam im kazao: “Neću dugo, nemojte me zaključavati!”
I, netko vas je ipak zaključao u sobu?
- Navodno je to napravio Žagar, neki kažu konobarica, ja i dandanas ne znam tko je. Ustao sam i kako sam bio zaključan, izišao sam na balkon i vikao: “Tko me zaključao? Otvorite mi!”. Stao sam na truli dio ograde balkona, ona je popustila i odjednom mi se sve zacrnilo. Kasnije mi je bivša šefica “Šumskog dvora”, koja je sjedila ispod moga balkona, kazala: “Ti si najprije pao na stol za kojim sam sjedila, a naknadno na beton. Da si pao odmah na beton, nikad te ne bi nitko spasio”. Bila je to visina možda od pet metara, a ja sam bio sto posto grogi! U padu mi je stradao centar za ravnotežu, od čega se nikada nisam oporavio, smetalo mi je još godinama. A koji dan nakon Eintrachta, igrali smo u Rijeci i izgubili naslov prvaka. Da sam bio zdrav, Dinamo bi bio prvak, jer Rijeka mi je odgovarala, uvijek sam protiv nje dobro igrao – sjetno priča Lamza.
Jeste li ikada vidjeli igrača sličnoga sebi?
- Uspoređivali su me s Modrićem, a ja sam bio sasvim drukčiji tip igrača. On je playmaker, a ja sam bio ofenzivniji, driblao sam, namještao golove... Naginjao sam na Messijev stil, ali nedajbože da se sad s Messijem uspoređujem...
Idete na Dinamove utakmice?
- Stalno idem na utakmice, u vip loži imam mjesto, tamo su moji dečki. Žao mi je što nisu prvaci. Gledajući realno, nisu bili pravi da bi osvojili prvenstvo. Žao mi je što nisu osvojili bar kup.
Jeste li uočili darovitost Ante Ćorića?
- Zanimljiv igrač, čujem da odlazi. Meni je dobar taj mali, ima neke poteze koji meni odgovaraju, koje sam i ja imao. Možda bi trebao biti više u igri, nametnuti se.
Kako živi Štef Lamza?
- Dobro, zadovoljan sam, ne žalim se. Sveukupno, s onim što mi daje Dinamo, mjesečno imam šest-sedam tisuća kuna.
Popijete li gemišt?
- Popijem, pa nekada i pretjeram, nije mi to baš dobro...
