Treneru Varaždina, Mariju Kovačeviću, dijagnosticiran je karcinom u predjelu pluća. Dogovoreni su daljnji liječnički postupci. Iz NK Varaždina navode kako bolest ne sprečava trenera u svakodnevnom vođenju momčadi te da će u nastaviti voditi prvu momčad kluba. Kovačević, 48-godišnjak, rodom je iz Jablanice (BiH), karijeru je započeo u ratnom Sarajevu za FK Sarajevo, a kasnije je u seniorskom nogometu igrao za Varteks, Slaven Belupo, Međimurje te slovensku Naftu iz Lendave.
Kao trener najveće uspjehe ima s Varaždinom, tamo je stigao još u 2. HNL i Varaždin vratio u prvi razred hrvatskog klupskog nogometa. U 2. HNL upisao je s Varaždincima 18 pobjeda, tri remija i tri poraza. Prošle sezone u 1. HNL Varaždinci su završili na 6. mjestu s 12 pobjeda, 10 remija i 14 poraza.
GALERIJA Mariju Kovačeviću dijagnosticiran je karcinom
Kovačević je 1994. godine kao 19-godišnjak igrao za Sarajevo u ratom opkoljenoj BiH prijestolnici, bila je to utakmica za povijest, prva koju je neki BiH klub odigrao od početka rata, i to protiv pripadnika UNPROFOR-a. Poslije tri godine okupacije pobjegao je iz Sarajeva k rođaku u Zagreb, a naposljetku je završio u Varaždinu.
– Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan Salihamidžić, njegov otac bio nam je trener. Nije bilo tako malih kopački pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se kad je otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa sam nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da vidim mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih godina, sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992. Tad je počeo rat, a ja sam baš trebao početi trenirati sa seniorima, to mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve. Sve je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom našli u rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je to zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini, bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo prije mene bježao Mario Stanić, Marijo Dodik bio je sam mnom na terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže – rekao je jednom prilikom za Večernji.
VEZANI ČLANCI:
– Nemjerljivo je bila važna ta utakmica na Koševu 1994. godine. Veliko je to bilo veselje, ali i rizik. Bilo nas je strah, linije su bile iznad Koševa, ali 20 tisuća ljudi je došlo i taj dan nikada neću zaboraviti – prisjetio se Kovačević.
Želim mu uspješno liječenje. Ne znam koliko mu u ovoj situaciji treba stres u poslu kao što je nogomet? Bolje je imati odmak od posla, mir i potpuno se posvetiti liječenju.