Dinamo, samo Dinamo... Samo se klubu tako nemoguće zlosretne karme može dogoditi da na tako bizaran način ispusti nokaut nad grogiranim suparnikom i da ga s poda u trenucima goruće euforije pogode dva direkta koji će se prepričavati godinama i ući ne samo u maksimirske monografije.
Nakon svega kroz glavu su prolazile slike iz one strašne večeri 1997. i lik Temurija Ketsbaije koji je u crno-bijelom dresu Newcastlea u 120. minuti ugasio plave snove.
Hoće li se jednom roditi generacija Dinamova navijača koja neće proći kroz ovakvu epsku traumu? Teško, jako teško, jer očito je to malo d rođeno kao šampion moralnih pobjeda i dragi, simpatični gubitnik koji izvisi kad god priđe nečem uistinu velikom.
Svaka nogometna utakmica u povijesti imala je dva poluvremena, jedino su u Zagrebu odigrana tri! Šahtar je krenuo tako da smo pomislili da Dinamu nema spasa i da će mokri snovi o proljeću u Ligi prvaka već do poluvremena završiti u šahtu, a pogodak jednog iz kolonije Brazilaca u toj nesretnoj 13. minuti bio je samo logičan slijed onoga što smo gledali.
A gledali smo ukrajinskog prvaka u sedmoj brzini, bilo je to otvaranje iz najcrnjih snova za Bjeličinu momčad kojoj su u toj jurnjavi sve veze prekinute. No, bilo je jasno da Šahtar, koji ipak nije onaj od prije deset godina kad je s lakoćom pokorio Maksimir, ne može u tom ritmu odigrati cijelu utakmicu jer bismo ga onda gledali umjesto Liverpoola u finalima Lige prvaka.
Ovaj Bjeličin Dinamo još jednom je pokazao zašto mu se vjeruje i zašto ga ljudi opet vole. Ne predaje se, ne pada niti ga lovi panika kad ne krene dobro, i igrat će ovo do kraja, dok god živi nada. Sve drugo za Bjelicu bi bilo neoprostivo. Da, ima i Brunu Petkovića, napadača kalibra najvećih plavih devetki.
Možda Bruno nije strijelac od trideset golova po sezoni, ali kao svi veliki strijelci, zabija kad treba, u najvažnijim utakmicama. A ova sinoć imala je grandiozan ulog.
Zapravo je Petković bio jedina nerješiva enigma dobrim dijelom utakmice, dok ona nije odjurila u nezabilježeni vrtlog posljednjih deset minuta i nadoknade koji su bili utakmica sama za sebe, neobjašnjiva i nestvarna. Jer, potpuno je odsječen opasni Mislav Oršić, a Dani Olmo imao je tešku utakmicu. Do onog veličanstvenog bijega za 3:1.
Varljiv je bio dojam da je Dinamo lošiji nego u Harkivu, jer nakon uvodnih petnaest minuta više je vatre bilo pred Pjatovim, a gosti su napadački naočigled kopnjeli ukroćeni dobrim lokotom Nenada Bjelice koji je nakon 0:1 taktički odlično reagirao. Bio je Dinamo čak i s igračem manje bolji, do one stravične završnice u kojoj je počinio samoubojstvo iz nehaja.
O suđenju Felixa Brycha vodit će se more rasprava, a ostat će gorak okus kao nakon Ursa Meiera 1997. Navijački, stječe se dojam da je u svim spornim situacijama držao stranu gostu. Čak i da je svaki put bio u pravu, prezirat ćemo ga. Jer je bio u pravu.
>> Pogledajte što su igrači Dinama rekli nakon remija sa Šahtarom
>> Pogledajte i što je rekao Darijo Srna
Kako je Pjatov poklonio penal u Ukrajini sada je upravo na njemu poklonjen penal Sahtaru. Glupo i naivno. Bjelica bi se trebao ljutiti na glupost svog igeača a ne na VAR !