Pod sloganom "#105 za bolji svijet" petero prijatelja odlučilo je prohodati 105 kilometara ne bi li obilježili Međunarodni dan kretanja za zdravlje (10. svibnja).
I iako to možda zvuči prilično naporno, uspjeli su u svojoj zamisli da tu dionicu prošeću u 24 sata.
Krenuli su 7. svibnja u 10 sati s maksimirskog stadiona, došli do Krškog gdje ih je dočekao prijatelj i vratili se nazad do Trga bana Josipa Jelačića.
Roman Lončar bio je glava cijele ekspedicije. Napravio je on prvi i posljednji korak zacrtane rute. U početku je bio planirano da mu se tijekom hodanja priključuju Dunja Dujmović, Tea Lončar, Dražen Dolenec, Mario Beber i Robert Nagusch, no na kraju je još šestero ljudi odlučilo uskočiti u njihovu priču.
Pitali smo stoga Roberta, jednog od hodača koji se najviše angažirao u tehničkoj i marketinškoj organizaciji, koji je bio cilj?
- Željeli smo skrenuti pozornost na kretanje povodom Međunarodnog dana kretanja za zdravlje i potaknuti ljude na kretanje. Plan je da mlade ljude izvučemo van, da nisu samo okupirani tehnologijom, nego da se bave sportom pa makar i rekreativno. Osim toga Roman je osoba s fizičkim oštećenjima, imao je dva karcinoma i cilj je pokazati ljudima da nema prepreka.
I on, ali i Roman, nakon svega, zadovoljni su postignutim:
- Bilo je fenomenalno. Sve kako smo u projektu zamislili tako je i išlo. Doživio sam puno smijeha, veselja i sreće uz ekipu koja me je pratila. Doživio sam i promjene vremena od jakog sunca i znojenja pa sve do kiše koja nam nije dala dalje. Doživio sam i puno koraka i žuljeva. U stvari doživio sam sreću neviđenu.
Bila je ova sto kilometarska šetnja najava za humanitarku koja se planira šetati u rujnu. Taj pothvat bit će dug 108 kilometara i također je plan provesti ga u 24 sata. Jer, granice su tu da se pomiču. Jednu su pomaknuli sada.
- Uz dobru organizaciju i vrlo težak i zahtjevan put odrađen je lakoćom. Na ulasku u cilj sva lica, a bilo nas je desetak su bila sretna i nasmijana. Zadovoljan sam što sam uspio prohodati zacrtanih 105 km sa svojom ekipom. Ono što je najvažnije je da nije bilo ozljeda – žuljevi se ne računaju. Isto je važno, a nadam se da su ljudi koji su nas pratili shvatili važnost hodanja, te vrste tjelesne aktivnosti. Meni jako bitna stvar je da je dio hodača iz tima srušio svoj osobni hodački rekord. Time su dokazali da mogu sve, dajući podršku drugome.
Brzina hodanja bila je 5 do 5,5 km/h pa pitamo je li bilo naporno?
- Nije. Fizički sam se do kraja osjećao fenomenalno, a u glavi još bolje. No, na 94. kilometru sam počeo osjećati nelagodu zbog žuljeva. Inače žuljeve nikada imao nisam – na svim dosadašnjim višekilometarskim hodanjima. Popio sam i sigurno 10 litara vode.
Možda ovaj pothvat zaintrigira još koga pa u rujnu njihova humanitarna priča neće uključivati samo 10 hodača, već na desetke njih.
