U njemačkom Bochumu, 4. ožujka, jedan će hrvatski boksač biti u prilici postati tek treći naš borac koji je osvojio naslov europskog prvaka u profesionalnom boksu. A to je, otkako je hrvatske samostalnosti, dosad pošlo za rukom samo Željku Mavroviću (1995.) i Stipi Drvišu (2003.).
Ako ste prvo pomislili na Hrgovića i Babića ili možda na Milasa onda ste se prevarili jer riječ je o Agronu Smakićiju (32), od spomenutih manje poznatom ali, dobrom teškašu koji za sobom ima 19 pobjeda (17 nokautom) i samo jedan poraz.
Borba na gostujućem terenu
A kao takvom dodijeljena mu je prilika da osvoji naslov teškaškog prvaka Europe što će i postati bude li u stanju pobijediti dosad nepobijeđenog Nijemca turskih korijena Agita Kabayela. A bit će to borba na vrućem gostujućem terenu no to Agija nimalo ne zabrinjava.
- Vjerujem u svoje prednosti. Viši sam i duži, vjerujem da ću moći s prednjom kontrolirati borbu i pogađati. Kabayel se puno kreće, ne baca puno udaraca i zna se zatvoriti u dupli dekung, no ja sam dosta sparirao s njemačkim boksačima i znam što me čeka.
Osim izvjesne novčane zarade, što bi mu još donio naslov prvaka Europe?
- Značilo bi to jako veliki pomak na rang-listama, vjerujem da bih ušao u prvih 15 kod glavnih organizacija profesionalnog boksa na kojima je trenutno Kabayel. Svojedobno je Željko Mavrović, nakon što je šest puta obranio naslov europskog prvaka dobio status WBC-ova obveznog izazivača tadašnjeg svjetskog prvaka Lennoxa Lewisa.
Kad smo već kod Šake sa Srednjaka, Agron je s njim surađivao.
- Trenirali smo zajedno, čak smo i sparirali. U planu je bil da zajedničkim snagama otvorimo jedan boksački kamp u kojem bi se razvijali borci iz Hrvatske ali i zemalja iz okruženja no to se nije dogodilo. Neki njemački investitori su htjeli u to ući, imali smo i obećanja da ćemo dobiti prostor na korištenje, no sve je palo u vodu.
Naš sugovornik već je 12 godina boksački profesionalac a kao klinac primarno se bavio nogometom.
- Trenirao sam u Lokomotivi sve do 15 godine. Bio sam kapetan u svom uzrastu, igrao sam stopera no kako je moj otac Ilir bio boksač tako smo se braća i ja znali poigrati s njegovim rukavicama koje bi često navukli i tu se meni javila želja za boksom. Bavio sam se ja i hrvanjem što mi danas koristi u klinču.
Zarana je napustio takozvani amaterski boks.
- Išao sam ja na natjecanja, boksao za reprezentaciju, no kako se od toga nije moglo živjeti ja sam sa 20 godina otišao za Beč. Kako sam ondje već sa 18 godina prvi put sparirao, jedan čovjek me zapamtio te me je, kada je otvorio boksački klub, pozvao da kod njega dođem boksati i raditi.
Odvojivši se od kuhinje mame Dinke, za kruh je isprva zarađivao radeći kao redar u jednom bečkom noćnom klubu.
- To je poznato za nas boksače. Vlasnici klubova, pa i ljudi koje štitite, sigurnije se osjećaju uz osobu koja se zna potući i može reagirati na neželjene situacije. Zaradio bih 100 eura za noć. Kako sam živio iznad kluba pomagao sam vlasniku i u kafiću.
Ne moramo ni pitati je li u tom poslu “vunbacitelja” imao skliskih situacija?
- To je klasika. U noćne klubove zalaze svakojaki tipovi a u Beču je tako da ti u noćni klub dođu najviše Balkanci. Dolazili su Albanci, Srbi, Turci pa i Čečeni koje je smirivao jedan MMA borac, također Čečen. Ljudi se napiju, ne znaju što rade i dobiju neku novu hrabrost no sve se to odradi ako imaš dobar tim, ako ti netko pokriva leđa. Dobra stvar je što je naš gazda bio na dobrom glasu.
Koliko je to razdoblje utjecalo na njegov sportski život i poželjni režim zdravog načina života?
- Radilo se petkom i subotom i ponekad praznikom i ja nisam ni htio spavati, toliko mi je bilo zanimljivo. U petak bih odradio dva treninga pa bih odradio noćnu, u subotu još jedan trening pa noćna a nedjelja bi bila dan za odmor. Kada si mlad onda sve možeš podnijeti a sada, sa 32, to više ne bih mogao.
Agi vjeruje da je sada u najboljim teškaškim godinama.
- Usik ima 37 a toliko je i Joyceu. Kada gledam njih vjerujem da ću ja u svoju špicu ući sa 34, 35 godina. Ja se od svoje 31. osjećam super, naročito nakon što sam počeo raditi s Perom Kuterovcem, poznatim kondicijskim trenerom koji mi održava tijelo.
Sparirao sam s Joshuom
Za njegov tehničko-tehnički status zadužen je Ivan Filipović.
- To je trener za kojeg mogu reći da me boksački namjestio. Znam ga iz vremena kada je bio izbornik za mlađe uzraste pa sam išao na pripreme. Slučajno smo počeli raditi profesionalni boks. Rekao bih da u Hrvatskoj ima dobrih trenera za koje se premalo zna. Ne može se hvaliti jedna osoba a zaboraviti na Čibarića, Yousefa Hasana pa i Marija Preskara koji radi dobre treninge.
Agi je uvjeren da će uz Filipovićevu pomoć nekim ljudima iz njemačkog boksačkog miljea, svojim bivšim promotorima, pokazati da su se prevarili kada su mu okrenuli leđa. Nakon hamburgškog poraza od Kazahstanca Kosobutskija.
- Uoči jedinog meča kojeg sam izgubio, a za kojeg nisam imao ni sparing partnere, ti ljudi su mi rekli da je to meč za nula eura i da će oni samo pobjedniku graditi karijeru. U ring sam ušao razočaran i prevaren a tri dana poslije borbe morao sam izaći iz stana ostavši u dugovima.
Osim sa četiri pobjede u nizu, Smakići je snažio svoje samopouzdane spariranjem s elitnim teškašima.
- Sparirao sam s Antohnyjem Joshuom i Dillianom Wyhteom i uvjerio se da nisu oni ništa specijalno, da nisu iz svemira. A i uvjerio sam se da i ja imam izgleda za veliki domet.
Bravo Agi, odličan momak fantastičnih fizičkih predispozicija, nikad nismo imali ovako puno odličnih boksača u teškim kategorijama. Puno sreće protiv opasnog Kabajeva!