Već 55 godina u najvećemu švicarskom gradu Zürichu živi strijelac prvoga pogotka za hrvatsku nogometnu reprezentaciju u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, 85-godišnji Željko Matuš. Kad smo već ovu priču počeli s tim prvim pogotkom, pitali smo Matuša u telefonskom razgovoru – sjeća li se kako je on postignut?
– Sjećam se te utakmice Hrvatska – Indonezija, odigrane 1956. u Zagrebu. Indonežane je vodio naš čovjek Toni Pogačnik te su prije dolaska u Zagreb odigrali i utakmicu s Jugoslavijom u Beogradu. Mi smo ih pobijedili s 5:2, ja sam postigao prvi pogodak, ali doista se ne sjećam kako je izgledala ta akcija. Davno je to bilo, bio sam 21-godišnjak i tek sam bio počinjao karijeru u Dinamu – kaže Matuš, jedini živući reprezentativac iz 1956. godine, trenutačno u karanteni u svojoj kući, s obzirom na to da se nedavno vratio iz Hrvatske u Švicarsku.
Završio stomatologiju
Nadimak mu je bio Zagorec jer je rodom iz Donje Stubice i smatra ga se jednim od trojice najvećih nogometaša koje je dao taj kraj. Uz Roberta Prosinečkog, čiji je otac Đuro iz Gornjeg Čemehovca, te naravno Andreja Kramarića, čiji su roditelji iz Bednje. Svaki od trojice velikih Zagoraca ima se čime ponositi u dresu različitih nacionalnih momčadi: Prosinečki svjetskim zlatom do 20 god. iz 1987. i svjetskom broncom iz 1998., Kramarić svjetskim srebrom iz 2018., a Matuš olimpijskim zlatom iz 1960. i srebrom s EP-a 1960. godine. Bio je sudionik i SP-a 1962. u Čileu.
Matuš nedvojbeno spada u najveće Dinamove nogometaše u povijesti, s više od 400 nastupa, tri osvojena Kupa, 1960., 1963. i 1965., te naslovom prvaka iz 1958. godine.
– Tko je najveći nogometaš uz kojega ste igrali? – pitali smo Matuša.
– Igrao sam i u obrani i u navali. Primjerice, u slavnom sustavu WM, ili 4-2-4, ja sam najčešće bio onaj napadač na lijevoj strani. Kada govorim o suigračima, najveći golgeter s kojim sam igrao bio je Dražan Jerković. Bio je izuzetno lukav igrač; čekajući loptu u suparničkom šesnaestercu, u kojemu je bio doista sjajan i neumoljiv, taj se nikada na utakmici nije pretjerano umorio. Nekada je, doduše, znao neočekivano i izostati s utakmice pravdajući se bolešću. Kasnije smo bili doznali da se "razbolio" jer se nije dogovorio za plaću – smije se Matuš i nastavlja:
– Ako govorimo o najvećemu talentu, onda je to za mene Stjepan Lamza. On je znao igrati sve, pa i lijevoga beka kada je trebalo, ali po talentu mu nije bilo ravnoga. Žao mi je što Štef ni polovicu svoga talenta nije kapitalizirao i više dao Dinamu. Igrača takve nogometne inteligencije nikada kasnije nisam sreo. On je nogometaš koji je po talentu ravan Modriću i onakav Lamza kojega sam ja upoznao mogao bi i danas biti hrvatski reprezentativac.
Željko Matuš debitirao je za Dinamo 1955. godine u Slavonskom Brodu, a iste godine upisao je i prvi službeni nastup za plave, protiv osječkog Proletera i postigao dva pogotka.
– Kada sam s 19 godina iz Stubice dolazio u Zagreb, moji roditelji bili su pokojni i imao sam baku i sestru. Bile su mi govorile; ili ćeš završiti školu ili ćeš biti nogometaš. A ja sam odlučio – uspjet ću oboje! Znate, bojao sam se da mi primjerice ne strada menisk i da bih zbog toga morao završiti karijeru. Tako sam se posvetio i školi, te sam 1963. stekao diplomu doktora stomatologije. A kao igraču sa strane, nije ni se baš bilo lako probiti u Dinamu. Domaći dečki, Zagrepčani, bili su nedodirljivi i tko bi uopće "fermao" nekakvog Zagorca...
Željko Matuš u Švicarskoj živi od 1965. godine, kada je postao nogometaš Young Fellowsa iz Züricha.
– Moj uvjeti kod njih bili su da mi daju stan, te da sa mnom mogu doći moja supruga i kći. Oni su to prihvatili i tako je počela moja karijera u Švicarskoj. Istodobno sam se i zaposlio te postao šef školske poliklinike. Tri godine igrao sam za Fellowse, a tada me, na moje iznenađenje, tražio Zürich. Imao sam 33 godine i nije mi bilo jasno kako igrač u toj dobi nekome može biti pojačanje – opet se nasmijao dr. Matuš.
Ćiro s buketom cvijeća
Tko je najveći naš nogometaš koji je igrao u Švicarskoj?
– Prije rata bio je to Ico Hitrec u Grasshopperu, a poslije rata Jurica Jerković, koji je sedam godina bio igrač Züricha. Bio je divan dečko i izvanredan nogometaš; davao je golove, ali i organizirao igru. U početku, kada je tek došao u Švicarsku, bio sam mu savjetnik. Jurica je bio pravi Dalmatinac po mentalitetu, ali istodobno i moderan europski nogometaš – ističe Matuš.
Jeste li se družili s Ćirom kada je 1984. godine osvojio naslov s Grasshopperom?
– Pratio sam njegove utakmice, no nisam na njih išao. Jednom zgodom supruga i ja susreli smo Ćiru i njegovu suprugu u večernjem izlasku u Zürichu. Susret je bio srdačan, ali Ćiro je odjednom nestao. Vratio se za pet minuta s buketom cvijeća za moju suprugu! Takav vam je Ćiro.
Kada ste posljednji put gledali hrvatsku nogometnu reprezentaciju?
– Bio sam na utakmici Hrvatska – Švicarska u Splitu 2012. godine, u povodu 100. obljetnice našega saveza. Iznenadilo me kako je publika tada zviždala Šukeru i Štimcu. Nije mi to bilo lijepo čuti. A gledajući Hrvatsku na SP-u u Rusiji, uživao sam u njezinim nastupima. Tamo smo doista igrali izvrsno – zaključio je Željko Matuš.
