Riječ "podcijenjen" je u današnjem nogometnom svijetu izrazito teško definirati. Uzmemo li u obzir milijunske plaće u najboljim ligama svijeta, suludo bi bilo reći da je ijedan igrač podcijenjen. Međutim, u kontekstu predodžbe ljubitelja nogometa i nogometnih stručnjaka itekako postoje podcijenjeni nogometaši. Zapravo, postoji toliko njih da je ovu ljestvicu bilo izrazito teško svesti na deset igrača. U ovom popisu vidjet ćete neke poznatije, ali i manje poznate osobe iz nogometnog svijeta. Dakle, glavni kriterij je nesrazmjer u odnosu stvarnog stanja na terenu i javne percepcije. Primjerice, neki od njih čak su u javnosti smatrani vrhunskim nogometašima, ali ako su na ovoj ljestvici znači da zaslužuju biti predstavljeni u još znatnije boljem svjetlu. Ovaj popis obuhvaća kontekst današnjice, ma da nećemo obuhvatiti striktan vremenski period. Pri objašnjenju ćemo u slučaju jednih pričati o tekućoj sezoni, u slučaju drugih o protekle dvije-tri, a kod nekih ćemo uzeti u obzir cijelo desetljeće. Ako se s bilo kojim od izbora ne slažete ili smatrate da postoje neki drugi izrazito podcijenjeni nogometaši koji bi trebali biti u ovih Top 10, napišite nam svoja mišljenja u komentarima ispod teksta. Dakako su dobrodošla! A sad, na popis...
10. David Alaba (Austrija; Bayern München)
Bivši kapetan austrijske reprezentacije u Bayernu je bio playmaker s pozicije bočnog igrača godinama prije nego što su tu ulogu popularnom učinili Trent Alexander-Arnold i Andrew Robertson u Kloppovom Liverpoolu. Austrijanci će vam čak reći da je Klopp takav stil igre implementirao u Liverpool po uzoru na Alabu, koji je u deset godina u Bayernu skupio preko 350 nastupa. Da, David Alaba je sigurno smatran jednim od deset najboljih lijevih bekova svijeta, no, prema ovom autoru je ludost da nije u istoj rečenici s Marcelom i Jordijem Albom, dvojcu oko kojih se vodi rasprava za najboljeg lijevog beka desetljeća. Sramota je da čovjek koji je u deset godina s Bayernom osvojio 17 naslova (od toga osam Bundesliga i jednu Ligu prvaka) nijednom nije bio uvršten u Fifinu najbolju momčad godine.
9. Charles Aranguiz (Čile; Bayer Leverkusen)
Riječ je o manje poznatijem imenu, ali Aranguiz je jedan od najpolivalentnijih nogometaša današnjice. Sposoban je oduzeti loptu, čitati igru, kontrolirati ju inteligentnim dodavanjima, priključiti se završnici ključnim dodavanjem, pa čak i zabiti. Nakon devet godina u Čileu, 2015. je došao u Leverkusen gdje je neizostavni član prve postave i u strašnom je kontinuitetu. Do nedavnog dolaska wunderkinda Kaija Havertza u klub, Aranguiz je uz stopera Jonathana Taha bio najbolji igrač kluba, no iz nekog nepoznatog razloga se to nikad takvim nije prezentiralo. Najbolja usporedba je ona s njegovim sunarodnjakom Arturom Vidalom, samo oduzmite svu nepotrebnu prgavost, simuliranja i crvene kartone. Iako je Vidal cjenjeniji igrač, Aranguiz je bolji igrač, koliko god vam se to čudnim činilo. Jednostavno, percepcija je iskrivljena. Aranguiz je, primjerice, na lanjskoj Copa Americi bio najbolji na turniru po ključnim dodavanjima (22), ispred Coutinha, Messija, Vidala i ostalih zvijezda.
8. Miralem Pjanić (Bosna i Hercegovina; Juventus)
Ako ste pročitali uvodni dio teksta, ovo je jedan od onih spomenutih primjera. Pjanić je danas zvijezda europskog nogometa, jedan od najkvalitetnijih među vrstom veznjaka koji kontroliraju igru (stil nogometa sličan Luki Modriću). Problem je što, kao i u slučaju Davida Alabe, Pjanić nijednom nije uvršten među najbolje na svijetu u svojoj poziciji u bilo kojem od službenih izbora, a to je i više nego zaslužio onim što pokazuje na terenu. Još od 2008. godine počeo je žariti i paliti Europom kao tinejdžer iz Lyona koji je izbacio Real Madrid iz Lige prvaka svojom lucidnošću. U kasnijim godinama, u Romi i Juventusu, malo se smirio u napadačkim obvezama, ali i dalje je vrhunski izvođač slobodnih udaraca i distributer dugih lopti opasnih po suparnika. Možda je razlog sjena od zvijezda poput Karima Benzeme u Lyonu, Mohameda Salaha u Romi te Cristiana Ronalda u Juventusu, ali jedno je sigurno - ima puno poštovanja, no zaslužio ga je još za toliko više.
P. S. Razmišljao je igrati za Luksemburg, gdje se i rodio, kolika bi to žalost bila...
7. Teji Savanier (Francuska; Montpellier)
Frapantan je podatak da je ova igračina zapela u određenoj nogometnoj anonimnosti i da s 28 godina na leđima još uvijek nema status megazvijezde. Savanier je prošle sezone došao u prvi razred francuskog nogometa sa slabašnim Nimesom koji je ostao u Ligue 1 isključivo zbog njega, i to ne samo ostao, već je bio u gornjem domu tablice (9.). S osam pogodaka je iznenadio kao obrambeni veznjak, a, pazite ovo, s 14 asistencija je bio najbolji asistent lige te je po tri cijenjena statistička portala (WhoScored, Sofa, Opta) bio među četiri najbolja igrača lige, odmah iza Kyliana Mbappéa, Nicolasa Pepea i Neymara. Nakon njegovog transfera u ljeto 2019., Nimes je pao u zonu za ispadanje, a Montpellier se od srednje žalosti prometnuo u ozbiljnog kandidata za europska mjesta. S pozicije obrambenog veznog prometnuo se u čovjeka koji je upetljan u najviše pogodaka, ali i u čovjeka koji je najbolji u obrambenim statistikama. Velikani, kupite ga, makar i na jednu-dvije sezone.
6. Danny Ings (Engleska; Southampton)
U Liverpoolu je od tri centralna napadača u rosteru bio tek peti u rotaciji, što vam i više nego dovoljno govori koliko ga je Jurgen Klopp cijenio. Ulogu su tu, donekle, igrale i brojne teške ozljede pa je Ings na ljeto 2019. nakon posudbe na St. Marysu trajno postao igrač Southamptona i prometnuo se u jednog od najboljih golgetera Premiershipa, kao što je to bio i u Championshipu u dresu Burnleya prije pet godina. Konkurencija napadača u Engleskoj jača je no ikad, no (izuzmemo li ozlijeđenog Harryja Kanea) Ings je uz Vardyja najbolji engleski napadač. Na ovo će se mnogi koji redovito ne prate nogomet nasmijati, ali ljudi, Ings čak 30 posto svojih udaraca pretvara u pogotke, po čemu je uvjerljivo najbolji u najboljoj ligi svijeta. Za usporedbu, jedan Marcus Rashford tek 13 posto svojih udaraca pretvara u pogotke...
5. Cesar Azpilicueta (Španjolska; Chelsea)
Iako ćete ovo rijetko čuti u sportskim medijima, riječ je o drugom najboljem igraču desetljeća u Chelseaju, naravno nakon Edena Hazarda. Kad se sjetite kako su se navijači sa Stamford Bridgea smijali kad je 2012. za osam milijuna eura pristigao iz Marseillea praktički kao anonimac, možete jednostavno zaključiti da se londonski klub posljednji smije, i najslađe smije. Međutim, Španjolac i dalje ni približno ne zadobiva pažnju i poštovanje koje zaslužuje. Kapetan plavaca u posljednjih je osam godina imao maksimalno pet-šest slabijih utakmica, a sve ostale su u najmanju ruku dobre, većinom i odlične. Pod raznim trenerima i taktikama je pokrivao pozicije desnog i lijevog beka, stopera, pa čak i desnog te lijevog veznog. Nije ni znatan tehničar ni brzanac, ali njegova borbenost i požrtvovnost su ključni faktori. U karijeri je osvojio devet trofeja, a nijednom nije uvršten ni u najbolju momčad Premiershipa, a kamo li svijeta. Teško je i opisati koliko je to nepravedno.
4. Borna Barišić (Hrvatska; Rangers)
Čuo sam da ljudi vole pričati da je teže igrati u boljim klubovima, sukladno tome da Borna Barišić ne može biti na razini Luke Modrića ili Ivana Rakitića čisto zato što je u Glasgow Rangersima. No, kontraargument je taj da je lakše igrati u boljim klubovima zbog boljih suigrača i lakše dominacije nad ostatkom konkurencije. Evo vam jedno nepopularno, ali vjerodostojno mišljenje - Barišić je u ovoj sezoni daleko bolji igrač i od Modrića i od Rakitića. Vrijednost imena i slave iz prethodnih sezona u nogometu jako mogu zavarati, a ovo je najsvjetliji primjer. I u škotskom Premiershipu i u Europskoj ligi lijevi bek vatrenih je okosnica momčadi Stevena Gerrarda. U obrani je izvanredan i požrtvovan, a u napadu je najbolji kreator momčadi s 14 asistencija u svim natjecanjima. Činjenica da s 27 godina vrijedi manje od 2 milijuna eura na Transfermarktu (koji inače dobro ažurira vrijednosti po formi) je za rubriku "vjerovali ili ne?"
3. Dani Parejo (Španjolska; Valencia)
Dok mladi veznjak Brescie Sandro Tonali ne izraste u jednog od najboljih veznjaka svijeta, Dani Parejo je nasljednik Andree Pirla u modernom nogometu. Kapetan Valencije nije naoružan fizičkim predispozicijama, no kad ima loptu u nogama jako rijetko griješi, i to kontinuirano još od 2011. godine. Uzmemo li obzir nekoliko aspekata njegove igre (slobodni udarci, šutevi iz daljine, kratka i duga dodavanja), rijetko tko u nogometnom svijetu mu može parirati. Zbog toga je u najmanju ruku apsurdno što je u 30. godini života skupio tek četiri nastupa za selekciju furije, a prvi je nastup zavrijedio tek prije dvije godine. Istini za volju, riječ je o strahovito sporom igraču, no svojom nogometnom inteligencijom, najviše pametnim pozicioniranjem, i više nego nadoknađuje svoje nedostatke.
2. Fabian Schär (Švicarska; Newcastle)
Jedan od najboljih strijelaca među stoperima (u proteklih godinu dana zabio je osam pogodaka) unio je novi život pri dolasku na St. James Park. Njegov utjecaj, doduše sa znatno manjim rezultatima, može se usporediti s onim Virgila van Dijka u Liverpoolu. Nakon očekivanih imena, Kantea i Ndidija, Schär je najbolji u prvenstvu po presječenim loptama, a treći je najuspješniji i u stajaćim te klizećim startovima nakon van Dijka i Laportea. Samo oni zagriženi nogometni analitičari i statističari reći će vam da je Schär ozbiljan kandidat za najbolju momčad Premiershipa, što u ovoj, što u prošloj sezoni. Također, moramo uzeti u obzir da veliki Schärovi postotci uspješnosti u oduzimanju lopte i startovima imaju puno veći značaj nego kod drugih spomenutih imena budući da je njegova obrana puno češće pod paljbom. Da njega nema, svrake bismo, vrlo je izgledno, ove sezone gledali u Championshipu.
1. James Milner (Engleska; Liverpool)
I evo ga, ultimativni podcijenjeni nogometaš svijeta. Nakon što se u Aston Villi krajem prošlog desetljeća afirmirao kao jedan od najpolivalentnijih engleskih nogometaša u povijesti, Milner je zavrijedio transfer u jeku arapske revolucije Manchester Cityja. U klubu je bio tijekom velikog "booma" nogometne kvalitete u klubu, te je svaku od traženih uloga odigrao vrlo dobro, iako nije bio standardni prvotimac. Sve to da bi 2015. bio nemilosrdno potjeran iz kluba, no na svu sreću njegove je kvalitete prepoznao Jurgen Klopp. Iako ni u redsima nije prvotimac, Milner je uz Hendersona moralni vođa momčadi, ali i čovjek koji krpa većinu pozicija na terenu kad se netko od prvotimaca ozlijedi. Ulijeva sigurnost u momčad, trkački je nevjerojatno sposoban u svojim godinama, a Englezi koji su ga posprdno zvali Hames Milner (po uzoru na izgovor imena Jamesa Rodrigueza) mogu se pokriti ušima jer je Milner odavno postao bolji nogometaš od Kolumbijca. Zaključno, Milner od 2016. nije zaradio nastup za englesku reprezentaciju. Možda i bolje za vatrene jer bi u onom polufinalu u Rusiji Milner sigurno podignuo svoje suigrače kad su najviše pali.
Hahahahahahahahahah🤣🤣🤣🤣🤣🤣🤣