U hrvatskoj košarci živimo trenutke za koje mislimo da bi za one novinare koji dugi niz godina prate hrvatsku mušku košarkašku reprezentaciju cehovski sindikat trebao isposlovati beneficirani radni staž. Jer, na svako novo veliko natjecanje odlazimo s nekom novom nadom, a vraćamo se sa starim, sve dubljim frustracijama, duboko deprimirani zbog neiskorištene nove prilike. S posttraumatskim sindromima.
A, nastavno na dva prethodna ispadanja u osmini finala, lijepo smo sami sebi govorili da se ničemu ne nadamo i s takvim smo stavom i otišli na Eurobasket. No nakon tri pobjede u skupini i dva dobra nastupa u porazima protiv Italije i Grčke, prevarile su nas misli i palo nam je na pamet da je možda došlo vrijeme da i nas sreća pogleda. Da će nam zakonitost velikih brojki donijeti barem četvrtfinale, da nas ne mogu Finci triput zaredom pobijediti, da će se i nekome od naših dogoditi ludi dan... Sugerirali su nam to i igrači izjavama o dobroj atmosferi unutar sastava, no to je uvijek priča dok se pobjeđuje, dok ne dođe do nokaut faze, kada nam, već treći put zaredom, nacionalna vrsta odigra nedovoljno dobro.
Slijedi li nam Sizifov posao?
I tako se još jedan naš Eurobasket pretvorio u “neurobasket”, odnosno novi psihološki posrtaj. Zapravo, sve nam to počinje sličiti na hollywoodski film “Beskrajni dan”, u kojem se jednom meteorologu ponavlja svaki dan. Taj film postao je dijelom opće kulture kada se treba opisati nešto što se stalno ponavlja i nikada ne mijenja.
A neuspjesi muške reprezentacije stalno se ponavljaju i pri tome se ništa ne mijenja, a uspješna ljeta poput onog Petrovićeva olimpijskog iz 2016. ili Repešina na Eurobasketu 2013. kao da su iznimke koje potvrđuju pravilo. Doduše, ima nešto što se mijenja, a to su izbornici, no domet više-manje ostaje isti. Ali da je barem isti kao iz Repešina vremena, pod čijom smo palicom igrali barem četvrtfinala, jer sada nam je i osmina finala nepremostiva prepreka. No tko zna što nam još slijedi. Možda je ovo još i dobro, možda nas na sljedećem Eurobasketu neće ni biti jer vrlo lako bismo mogli zapeti već u pretkvalifikacijama za to natjecanje.
A od 2017. godine i ispadanja u osmini finala od Rusije, i smjene Ace Petrovića, Hrvatska je imala četiri izbornika (Skelin, Anzulović, Mršić, Mulaomerović) i nitko od njih nije usrećio domaću sportsku javnost.
I bit će jako zanimljivo vidjeti koga će sada izabrati. Hoće li to opet biti netko tko je pri ruci (i jeftin je) ili će se ovaj put inzistirati na trenerskom liscu. Tko god to bio, čeka ga golem, gotovo Sizifov posao s neizvjesnim ishodom jer taj će morati u reizgradnju reprezentacije. A njoj prijeti neodlazak na Europsko prvenstvo 2025. pa bi sljedeće veliko natjecanje za Hrvatsku moglo biti Svjetsko prvenstvo 2027., ako bismo se na njega uspjeli plasirati.
Ne bismo htjeli biti zloguki proroci, no bojimo se da nam slijedi “sedam gladnih godina” i da nas dugo neće biti na velikoj sceni. Da ćemo zapinjati u živom blatu (pret)kvalifikacija za velika natjecanja i radovati se prolazu na njih kao da je u pitanju osvajanje medalje. A to znači da ćemo se morati pomiriti sa statusom drugoligaša. Barem na neko vrijeme.
Posljednji juriš Bojana Bogdanovića i Krune Simona nije uspio. Dugogodišnji kapetan ponadao se završiti reprezentativnu karijeru s pamtljivim dometom (potajno se nadao medalji), no to mu nije uspjelo. Uspijevao je Babo biti najbolji igrač te reprezentacije, ali ne i pobjednik. Doduše, nije bilo ni kompaktnosti sustava koji bi pobjednike iznjedrio, a o nedostatku individualne taktike govori i činjenica da u napadu nismo dovoljno napadali Markkanena kako bismo ga izmorili da mu ponestane svježine za napad. A taj fantastični visoki igrač s 43 koša ponizio je hrvatsku obranu, koja na njega nije išla dovoljno agresivno, kao nitko dosad na velikim natjecanjima.
Zapravo, štošta je u našoj igri nedostajalo za viši domet. Želje je bilo, to se ne može osporiti, ali nedostajalo je dobrog trčanja u oba smjera (tranzicije i tranzicijske obrane), protoka lopte, građenja u skoku, alternativnih obrana. A danas se bez dobre trke i obveznog dijela igre ne može uspješno igrati ovaj sport. Ako oni nisu u utreniranom kalupu, zanemarive su priče o tome kako ćete nešto napraviti na talent i pojedinačnu vrijednost svojih igrača. Svega toga svjestan je i izbornik Damir Mulaomerović, koji je odmah nakon izgubljene osmine finala, časno, rekao da on kao trener nije uspio, da preuzima odgovornost i da odlazi.
S obzirom na to da nekih igrača u sastavu ne bi ni bilo da nije bilo tog faktora, izbornik je igrao na kartu prijateljstva. Išao je udovoljiti svojim glavnim igračima (imali smo najviše slobodnih dana od svih), koji mu to nisu uspjeli vratiti igrom. Hoće li on nešto o tome kazati u javnosti, ne vjerujemo, no predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković bi mogao. Kada smo ga pitali je li prespavao noć, odgovorio nam je znakovito:
– Prespavao sam ja dovoljno ne samo noći nego mjeseci i godina. Mislim da tu nema... Uostalom, čut ćete za koji dan.
No čuli smo, točnije pročitali, već isti dan u kratkom priopćenju:
– Odlučio sam dati ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza, čime na sebe preuzimam odgovornost ispred HKS-a. Žao mi je zbog navijača koji pružaju bezrezervnu podršku reprezentaciji, no u ovom trenutku ne nalazim rješenje koje bi unaprijedilo nastalu situaciju.
Stojko je tako otišao nakon šest godina predsjednikovanja, tijekom kojih je reprezentacija uvijek imala maksimalno dobre uvjete. Posebice je to bio slučaj kada bi se priključili NBA igrači i kada je nacionalna vrsta bila smještena u hotelima s pet zvjezdica. Zanimljivo je da je Stojko i u nekoliko navrata prije bliskom krugu ljudi najavljivao ostavku, no onda bi prespavao i najbliži bi ga suradnici odgovorili od toga. Ovaj put se požurio i nije im dao priliku da ga odgovore.
– Prepošten je Stojko da bi se valjao u blatu – kazao nam je jedan od bivših izbornika koji nije htio biti citiran.
Hitno po novog izbornika
Bez čekanja izborne Skupštine HKS pod hitno mora imenovati novog izbornika jer dvije pretkvalifikacijske utakmice za Eurobasket 2025. igraju se već u studenom. Od trenera koji dosad nisu bili izbornici na pamet nam padaju imena Golemca, Rimca, Sesara, Tabaka... Doduše, jedan je vrhunski hrvatski trener trenutačno bez posla (Neven Spahija), no za njegov angažman trebalo bi se isprsiti. A na to HKS nije bio spreman ni kada mu se, prije nekoliko godina, nudio Jasmin Repeša, stručnjak koji nas je kao izbornik odveo do šestog mjesta na Olimpijskim igrama (2008.) i četvrtog na Eurobasketu (2013.).
A tko god se izborničkog posla prihvati, najbolje bi mu bilo da počne od nule, s nekim novim momcima predvođenim Matkovićem, Prkačinom, Gnjidićem... i vidi jesu li za nacionalni tim zrela braća Ivišić, Tišma, Menalo... Jer, NBA-ovci Šarić i Zubac neće mu biti dostupni, a vjerojatno ni euroligaši Hezonja i Žižić, odnosno Smith.
Kao kandidat za novog predsjednika već se spominje Željko Jerkov, no bit će ih još
S obzirom na to da je HKS ukinuo Stručni savjet, nema stručnog tijela koje bi novog izbornika predložilo pa će to morati Upravni odbor. A bilo bi dobro kada bi taj bio profesionalac koji bi složio i nadzirao stručnu piramidu jer zabrinjavajuće je vidjeti kako su nam mlađi uzrasti sve dalje od odličja. A na vidiku nema ni novog Bogdanovića, Šarića, Hezonje...
Kolika je krivnja u stvaranju euforije i nerealnih očekivanja od strane raznih Brajdića i Puljića? To su vam oni kojima su Babo, Šiši i Zubac NBA asovi, a zapravo su tek nebitni dijelovi rostera - s njima kao i bez njih. Oni svoje franšize ne čine boljima i jačima, samo su dio stroja i to vrlo lako zamjenjivi dio.