Negdje pred kraj one prve jeseni Nike Kovača na klupi Bayerna, kad je najtrofejniji njemački klub zaostajao nekih sedam-osam bodova za vodećim, umjesto da njega love, urednik njemačkog Sport Bilda, lista kojem je na osamdeset posto naslovnica u godini Bayern, u uvodniku je zahvaljivao nebesima: “Ništa bolje nismo mogli poželjeti!” Rečenica je imala i nastavak: “I neka samo traje što dulje... po mogućnosti do posljednjeg kola!” Siti monotone dominacije bavarskog diva, započete pod Heynckesom, a nastavljene s tri godine Guardioline tiki-take te još jednom Ancelottija, u Njemačkoj su jedva dočekali da se nešto događa u Bundesligi. Titula na kraju ipak nije otišla s Allianz Arene, ali Nijemci za promjenu bar nisu imali božićnog prvaka.
Hrvatska liga pati od premalog broja šampionskih klubova. U trideset godina samo četiri, s tim što je jedan potonuo i povlači se negdje po nižim ligama. Posljednji poznati svjedok Zagrebove utakmice došao je kući s pričom da s razglasa u poluvremenu umjesto glazbe odjekuju papine poruke! Neka im Bog pomogne... Za usporedbu, Slovenija je u istom razdoblju imala šest prvaka, a Mađarska čak deset iz sedam gradova! Što opet nije znak kvalitete, ali daje draž ligi.
Ima, naravno, i suprotnih primjera, također iz bližeg susjedstva. U Srbiji su samo tri kluba bila prvaci države, jedan je netragom nestao nakon što mu je ubijen gazda, a druga dva dobro su poznata i široj javnosti i policiji, a u ostatku zemlje zovu ih “sijamski blizanci”. Uglavnom, tri su se države od 1988. promijenile, a naslov prvaka u nogometu nije otišao iz Beograda, nijedna druga sredina nije osjetila što znači slaviti šampiona. Ima takvih primjera i na zapadu, naslov prvaka u Škotskoj posljednjih 35 godina uredno osvajaju dva kluba iz Glasgowa, s tim što je Rangers čak i nekoliko sezona proveo po nižim ligama jer je izbačen zbog bankrota, ali svejedno titula nije otišla u Aberdeen ili Edinburgh. Baš kao i Hrvatska, i Portugal ima četiri prvaka od 1992. Iz dva grada. U nešto kraćem razdoblju, ali i dovoljno dugom, dogodilo se da i u dvije lige petice još traje gotovo desetljetna vladavina jednog kluba – Juventusa u Italiji i već spominjanog Bayerna u Njemačkoj. Ukratko, Prva HNL ne spada među neizvjesnija prvenstva u Europi, ali nije ni gola monotonija.
Da utrka Dinama i Osijeka nije odlučena maksimirskim derbijem, ustanovili smo manje-više svi. Pa opet, čudo bi se moralo dogoditi da ovakav plavi stroj kakav smo gledali u Krasnodaru poklekne u toj borbi. Buka sa suđenjem bila je običan folklor. Osvoji li Dinamo još jednu titulu, to sigurno neće biti zato što mu se pomaže niti će se to dogoditi u inat onima koji mu kao odmažu, već iz jednostavnog razloga što ima takav napadački repertoar da samo vlastitom nesmotrenošću može ispustiti titulu. Oršić, Ademi, Petković, Majer i uskrsli Atiemwen, možda su i najbolja plava navala u posljednjih dvadesetak godina. Kad su spremni, mogu ubiti svakoga. Kad su spremni.
Sve to ne znači da Osijek treba odustati. Ako netko u Gradskom vrtu razmišlja na način “mi ciljamo sljedeću sezonu”, onda je svakako na krivom tragu. Ne djeluje baš po aktivnosti na tržištu da Maksimir misli uzeti godinu odmora. U odnosu na onu šampionsku sezonu Rijeke, Bjelica u Osijeku ima ozbiljan nedostatak. Nema publike, nema navijača na gostovanjima.
Nema tog dodatnog impulsa koji te izvuče kad ne ide. Drugi problem je taj što bi Dinamo za predaju naslova, naučili smo, morao biti u stanovitom stanju raspada. Kao onda kad se Zoran M. pokupio u Emirate, a ubrzo pao i Kranjčar pa je vladavinu pokušao obraniti nesretni Bugarin koji se poslije toga nije održao nigdje duže od 17 utakmica.
Postoji samo jedan način na koji Osijek može ostati u utrci i Bjelica ga dobro zna. Štancati do unedogled kakve god pobjede. Ne gubiti ni sekunde na stvari koje nemaju veze s njegovom momčadi. I čekati derbi. Ništa bolje nismo mogli poželjeti od ovakve sezone garnirane Dinamovim suverenim maršom u Europi. Samo nek’ traje i nek’ je još uzbuđenja, do zadnjega kola! I sad zamislite tu dramu nad dramama od kakvih smo se već i odvikli, kad se i prekaljeni komentator s iskustvom rada još od prije rata toliko pogubi da je na isteku devete minute nadoknade vikao “ulazimo u 90. minutu!”, a već dvije minute poslije “igra se sad već 111. minuta utakmice!”. A bile su u pitanju stota i sto prva. Ali nije to lako i treba razumjeti, emocije su u pitanju. Pravi dinamovac uvijek drhti uz plave. Protiv Krasnodara ili Osijeka, svejedno...
Tako je to s Državnim projektima. Tako je propala košarka zbog projekta Cibona, a isto tako je životario i HNL zbog projekta Dinamo. Zagrebačka sportska monokultura. To je zato što su građani idioti pa dopuštaju Zagrebu da sam uprihodi sav novac državnih firmi sa sjedištem u Zagrebu, koje izvlače taj novac iz svih krajeva Hrvatske.