U eri Bojana Bogdanovića - šesterostrukog pobjednika ovog izbora - po drugi put se u posljednjih osam godina dogodilo da je netko drugi uspio postati košarkašem godine. Prvi put se to zbilo 2013. kada je pobijedio Ante Tomić kao prvi igrač u povijesti Eurolige koji je dva mjeseca zaredom osvojio nagradu za igrača mjeseca. Drugi put se dogodilo u 2020. u kojoj je Bogdanović završio na operaciji šake pa nije igrao završnicu NBA lige u Orlandu.
A sretni pobjednik ovaj put je Krunoslav Simon, branič turskog Anadolu Efesa, koji se, naviknut na Bojanovu dominaciju, i sam pomalo iznenadio ishodom 43. Večernjakove ankete za najboljeg u protekloj godini. - U nekim normalnijim okolnostima ja bih bio jako sretan i sa drugim mjestom. Nikad nisam razmišljao o tome da li ću ja jednog dana biti košarkaš godine jer igram u Bojanovoj eri. Pa i ja da sam u žiriju, glasovao bih za njega no spletom okolnosti sam to ja jer je Bojan imao tu ozbiljnu ozljedu šake pa ga nije bilo u u završnici NBA sezone. Ovo mu je bilo prvi put u karijeri da je bio toliko odustan zbog neke ozljede, no i to kao sportaš mora prihvatiti. No, bitno je da se Bojan vraća, da je namjestio ruku.
Kuriozitet ovogodišnjeg izbora jest da je Simon tek drugi Zagrepčanin koji je zaslužio epitet košarkaša godine u ovom izboru. Jedini dosad bio je Gordan Giriček 2003., tada igrač NBA klubova Memphisa i Orlanda.
- Zbog toga mi je drago, a u drugu ruku mi je i žao jer to pokazuje da Zagreb nema više igrača kakvih je prije bilo. Siguran sam da je za taj naslov svojedobno konkurirao i Slaven Rimac, ali je on imao iznimnu konkurenciju u Kukoču i Mulaomeroviću.
Simonovi glasači isticali su njegov doprinos učinkovitosti Efesa koji je do prekida sezone radi pandemije koronavirusa dominirao euroligaškom scenom, izgledavši kao budući europski prvak sa skorom 24-4.
- Čini se da smo imali velike izglede za takvo što, a prvi put mi se dogodilo da igrajući za neku momčad osjetim strah kod suparnika. Imao sam dojam da nas se svi boje. Ove jeseni to nije slučaj pa Efes u 20 utakmica ima već devet poraza.
- Imali smo dosta problema u početku sezone, no imamo još dovoljno vremena da stvari ispravimo. Imali smo sada tri pobjede u nizu, pa smo popravili našu situaciju, a sada nas čeka nekoliko susreta s onima s kojima smo u izravnoj borbi za plasman od trećeg od osmog mjesta. S obzirom na snagu vodećeg CSKA i drugoplasirane Barcelone, njih bi nekako trebalo izbjeći, a već šesto mjesto uoči četvrtfinala je dobro. Kada je sport u cijelom svijetu zaustavljen, Kruno se posvetio obitelji što je primjetila i njegova četverogodišnja kćer Amelie.
- S obzirom da je Euroliga bila natjecanje s najviše utakmica u svim sportovima pa smo, uz gostovanja u turskom prvenstvu, doista jako često na putu, kćer me pitala zašto sam ja odjednom stalno kod kuće. Da smo se, koliko toliko, vratili u normalu vidi se po reakcijama mlađe kćeri Sophie koja mi, kada s torbom izlazim iz stana, viče "put" i maše "bye, bye".
Na jednom takvom domaćem gostovanju, u Fethiyeu, Kruno je zabio 42 koša.
- To mi je osobni rekord, a prije toga pamtim utakmice sa oko 30-tak koševa. Na ovoj razini nikad nisam zabio 40. Nikad nije niti bio takav igrač koji je gladan koševa.
- Nije mi ni danas najjasnije kako sam sve to pogodio. Mislim da sam prvu loptu promašio kada sam već imao 20 koševa na kontu. Inače, bili smo na rubu da izgubimo. S obzirom da je klub domaćin na Turskoj rivijeri, trener nas je htio nagraditi pa nas je poveo na neku vrstu izleta dozvolivši nam da povedemo i obitelji. No, utakmica se umalo pretvorila u havariju pa je naša pobjeda puno važnija od ta moja 42 koša. Mnogi se pitaju, pa ga i mi to pitamo, kako je sa 35 godina uspio igrati najbolju košarku u karijeri?
- Nije lako konkretno odgovoriti na to pitanje. Pametniji sam nego kada sam bio mlađi. Vodim puno više računa o svom tijelu. Eto, recimo, u doba "lockdowna" ja sam svakodnevno radio s Lukom Milanovićem koji mi se posvetio maksimalno pa sam na pripreme došao spreman kao nikad. Osim toga, došao sam u takvu momčad i kod takvog trenera gdje je stvarno lagano igrat. Važno je da trener vidi tvoju kvalitetu, jer ako ne vidi onda se izgubi samopouzdanje.
Imali sve to veze s Kruninim kasnijim sazrijevanjem?
- Vjerojatno da jer ja u glavi nisam bio sazrio da shvatim da mi samo to nedostaje za iskorak. Ne razbijam glavu oko toga jesam li ja mogao u NBA ili ne jer ja sam zadovoljan i sa 35 godina uživam više nego da mi se to dogodilo prije.
Iz Hrvatske je otišao prilično kasno, sa 27 godina.
- Mogao sam ja iz svog Zagreba otići i prije, ali ja nisam od onih koji idu van na silu. U Unicaju sam otišao na Žorićevu intervenciju koji je tamo otišao prije mene. Ja tu jesam financijski nešto izgubio jer sam jako dugo ostao u Zagrebu no uvijek sam govorio da ću ići ju pravi klub a ako se ne pojavi prilika da ću ostati u matičnom klubu.
A da se takvo što i dogodilo sada bi svejedno igrao za neki drugi klub jer njegovog Zagreba više nema. A s odlaskom tog kluba u ropotarnicu otišle su i neke Simonove lijepe uspomene.
- Istina, ja sam u tom klubu proveo 15 godina i uvijek sam govorio da ću posljednju sezonu odigrati za Zagreb. Je li bilo nadrealno da taj mali kvartovski klub, izrastao u hrvatskog prvaka, igra Euroligu? - Ja sam tada bio igrač i meni je bilo drago da igram Euroligu, a ispostavilo se da je ta sezona bila ključna za kasniji krah kluba. Da li je tu bilo i drugih stvari, ja to ne mogu reći...
Kolika je šteta što više nema kluba velikih proizvodnih kapaciteta koji je, pored Simona, razvio i Sesara, Stojića, Tomića, Žorića, Šarića, Hezonju...
- Ostala je tu velika rupa koju je teško pokrpati. U taj klub su dolazili igrači koji su nakon igračkog razvoja i svojevrsne igračke eksplozije odlazili u najveće europske klubove i igrali za reprezentaciju.
KK Zagreb izbrusio je četvoricu laureata ovog izbora (Tomić, Žorić, Šarić, Simon) pa smo priupitali Krunu koji su to treneri najviše sudjelovali u njegovu igračkom razvoju.
- To je škakljivo pitanje jer postoji opasnost da nekoga zaboraviš. Kao klinac košarkaški sam odrastao kod Andreja Tesle koji je sve nas iz tog naraštaja naučio ono što i danas koristimo u igri. Sljedeći trener koji je stvarno vjerovao u mene bio je Danijel Jusup koji me, kada sam imao 17-18 godina, natjeravao da treniram do iznemoglosti i tada sam strašno napredovao. Na ovu razinu došao sam kod Jasmina Repeše koji me pripremio za euroligašku košarku. Kod njega sam igrao tri godine, jednu u Unicaji i dvije u Milanu, i neke stvari koje sam prvi put susretao on je imao u malom prstu.
Repeša mu je bio i izbornik u reprezentaciji koju sada vodi Veljko Mršići i koju čekaju ovojetne splitske olimpijske kvalifikacije. A s njima bi se moglo dogoditi da ostanemo bez prednosti domaćeg terena jer je neizvjesno hoće li biti dozvoljena prisutnost gledatelja.
- To je nešto, ako se dogodi, s čim se moramo pomiriti. No, najbitnije je da budemo kompletni. Po onome što sam vidio u kvalifikacijama za Eurobasket, reprezentacija ima sjajnu atmosferu i uz dodatak tih nekoliko jakih NBA igrača, nemoramo se nikoga bojati. Štoviše, ja se nadam da još jednom možemo proći na Olimipijske igre preko kvalifikacijskog turnira.
Da bismo krajem lipnja i početkom srpnja bili kompletni morat ćemo navijati protiv klubova naših NBA igrača jer konferencijska finala se preklapaju s olimpijskim kvalifikacijama.
- To je specifična situacija. Ne znam što bih rekao. Tu se opet vraćamo na problem Fibe i njihovih termina. No, bit će kako bude. Ako ćemo o tome stalno pričati, to nije dobro, no treba biti svjestan da se može dogoditi da nam svi naši NBA-jevci neće biti dostupni.
S obzirom da dobro poznaje brazilskog izbornika Acu Petrovića, sluti li Kruno da će Aco i za Hrvatsku pripremiti zamku kao što je, u Torinu 2016., kao hrvatski izbornik pripremio za Antetokounmpa?
- A gle, sigurno je da će on nešto smisliti. On je takav trener, uvijek ima neku ideju, a što je to vidjet ćemo na dan same splitske utakmice s Brazilcima. Kako protumačiti sjajno hrvatsko ljeto 2016. i peto mjesto na Olimpijskim igrama te ono sivo europsko ljeto samo godinu poslije, također pod Acinim vodstvom?
- Uh, nije mi lako o tome govoriti. To je nešto što nam se ponavlja. Na kvalifikacije u Torino smo otišli kao teški autsajderi, nitko od nas nije ništa očekivao, a mi najbolje funkcioniramo kada je tako. Sljedeće ljeto nismo zadržali tu poniznost koju smo imali u Torinu već smo mislili da će nam igre iz Rija doći same po sebi, da ćemo bez nekog velikog truda ući u zonu borbe za medalju. I to prekomjerno samopouzdanje nam se obilo o glavu.
Kada se svega toga prisjeti, je li ga iznenadilo to što je Hrvatska onako uvjerljivo nadigrala Tursku usred Istanbula?
- Nije me toliko iznenadilo jer sam bio s tim dečkima tri dana pa sam vidio koliko dobra atmosfera među njima vlada. Osjetio sam da ti dečki imaju vjere u sebe i da su spremni dati sve od sebe. S Larkinom u sastavu, Turci su bili veliki favoriti, no pokazalo se da su favoriti ostali samo na papiru. Prvi put sam bio s ove druge strane, jer bih vam mogao nabrojati dosta utakmica koje sam gubio kao hrvatski reprezentativac u utakmicama u kojima smo mi bili favoriti kao što su bile one sa Senegalom, Nigerijom, Češkom... I Turci su sličan mentalitet, jedan dan su u stanju igrati egal s Amerikancima, a sljedeći dan izgubiti od "indijanaca".
Premda je bio u hotelu sa Mršićevim izabranicima, Simon u utakmici sa Švedskom nije nastupio, a bio je najavljen.
- Dogodilo se to zbog specifične situacije u kojoj se zatekao moj Anadolu Efes radi puno ozlijeđenih igrača. Meni jesu dopustili da igram tu utakmicu no kada je Hrvatska pobijedila Tursku i time praktički osigurala plasman na Eurobasket, iz kluba su zamolili da ja ipak ne igram, da me se sačuva. U tom trenutku izbornik Mršić i predsjednik Saveza Vranković odigrali su džentlmenski potez. S obzirom da je Hrvatska pobijedila Švedsku i tako potvrdila plasmana na Eurobasket, svi su bili zadovoljni, a jedino sam ja izgubio. Imao sam želju igrati za Hrvatsku u dvorani u kojoj već četiri godine igram za svoj turski klub.
Krunoslav Simon (Anadolu Efes) ....................... 81
Bojan Bogdanović (Utah Jazz) ...........................77
Dario Šarić (Phoenix Suns) ................................56
Ivica Zubac (LA Clippers) ...................................33
Miro Bilan (Dinamo Sassari) ...............................6
Pavle Marčinković (Split) ...................................3
Dragan Bender (Warriors/Makabi) ....................1
Roko Rogić (Nymburk/Mitteldeutscher) ............1
Željko Šakić (Lietkabelis/Avtodor) .....................1
Roko Prkačin (Cibona) ......................................1
hahaha, Simon hrvatski košarkaš godine!? Bojan bio ozlijeđen 2020, ali Zubac i Sarić nisu bili...koji cirkus...kako se zvao tip koji je mrknuo zenu od Rozica dok je bio u Zagrebu?