Već 16 godina u poljskoj košarci “pečalbari” Igor Miličić (44), mladi trener za kojeg nam govore da je velika trenerska nada. A da u njemu ima potentnog trenerskog materijala, svjedoče i dva njegova naslova prvaka Poljske (2018. i 2019.) s Anwilom iz Wloclaweka, s klubom s kojim je svojedobno (2003.) bio i igrački prvak.
Koliko je dubok trag ostavio u tom gradu u središnjoj Poljskoj, moglo se vidjeti i po načinu kako su ga pozdravili navijači Anwila nakon drugog naslova i uoči početka sezone 2019./2020. Poklonici “Rotvajlera” izvjesili su ogroman transparent s natpisom “Igor Miličić – El Profesor”, a puna dvorana skandirala je njegovo ime.
– Nešto slično učinili su i kada je postalo jasno da ne ostajem u Anwilu. Ja sam bio na odmoru u Hrvatskoj, u to vrijeme u Rovinju, dakle 2000 kilometara daleko, a njih dvije tisuće napravilo je bakljadu s transparentima da mi tako zahvale za ono što sam postigao s njihovim klubom. Nisam niti znao da se to događa dok nisam vidio milijun propuštenih poziva.
Ima i poljsku putovnicu
Te sezone naslov je osvojio Igorov hrvatski kolega Žan Tabak sa Zielonom Gorom, ali tako da je, kako je u trenutku prekida sezone njegov klub bio prvi, administrativno proglašen prvakom.
– Prvak je proglašen po zatečenom stanju na tablici, bez doigravanja koje donosi najveću draž jer tada se igra najozbiljnija košarka. Uostalom, mi smo jednom bili prvaci s četvrtog mjesta, a jednom smo kao prvorangirani ostali bez naslova izgubivši u četvrtfinalu.
Kako je uopće došlo do toga da Igor napusti sredinu koju je toliko šarmirao?
– Poljska liga počela je već 20. kolovoza, a uz moju potrebu da budem barem ljeti s obitelji meni je to bilo prerano. No, važnije od toga bilo je što sam odlučio potražiti neki europski angažman, no taj poziv nije došao pa sam bez posla ostao do prosinca kada mi se javio predsjednik sadašnjeg kluba.
A riječ je o Stalu iz Ostrowa, klubu koji s hrvatskim trenerom ima šest pobjeda u nizu i treći je na tablici.
– Vlasnik je vrlo ambiciozni košarkaški fanatik, a to je grad u kojem sam svojedobno osvojio naslov s Anwilom i koji sam jednom izbacio i u četvrtfinalu.
Poljsku putovnicu Igor ima još od 2003. godine.
– Ovdje sam proveo osam igračkih, a ovo mi je osma trenerska godina. S obzirom na to da je supruga Barbara Poljakinja, i ja sam dobio poljsku putovnicu. Čak je bilo i kombinacija da zaigram za Poljsku, no to nisam mogao jer sam igrao za Hrvatsku u jednim kvalifikacijama za Eurobasket.
U svoje igračko vrijeme, Igor je bio najavljivan kao velika nada hrvatske košarke, kandidat za dugo čekanog elitnog razigravača. Već s 14 godina napustio je rodni Slavonski Brod i preselio se u Split.
– Mi smo imali stan u Bosanskom Brodu, a ja sam se rodio u Slavonskom Brodu, a ratni vihor učinio je moje roditelje prognanicima pa su oni otišli u Dansku i ondje ostali živjeti. Prije Domovinskog rata prije bio sam na probama u Ciboni, Zvezdi i Partizanu te Splitu. Sve te klubove obišao sam s ocem i na koncu je izbor pao na Split nakon čega je, za nekoliko mjeseci, počeo rat.
O kakvom se kalibru talenta radi, govori i to da je s 18 godina, te 1994., bio drugi asistent juniorskog Eurobasketa na kojem smo osvojili srebro. A u tom godištu NBA skauti su ga smatrali jednim od najperspektivnijih bekova na svijetu, u društvu sa Stephonom Marburyjem. No, umjesto velike karijere dogodilo se ovo:
– Dogodila se teška ozljeda prednje križne sveze, takva kakva je tada značila kraj karijere. No, zahvaljujući skautu Bullsa Ivici Dukanu, otišao sam na operaciju u Chicagu pa sam mogao nastaviti igrati. Nakon Eurolige sa Splitom otišao sam trbuhom za kruhom u Poljsku gdje sam igrao dobro, ali sam bio “daleko od oka, daleko od srca” hrvatskih izbornika. Iz Hrvatske sam izašao s 21 godinom i više se, igrački, nikad nisam vratio.
Ovaj hrvatski bek igrao je za četiri poljska kluba, ali i u Grčkoj, Turskoj, Belgiji i Rusiji.
– Zadovoljan sam svojom karijerom. Uostalom, u Poljskoj sam upoznao suprugu Barbaru s kojom imam troje djece.
A njegovi sinovi vrlo su talentirani košarkaši, no oni i mama Barbara žive u Njemačkoj. Osamnaestogodišnji Igor je Krilo (206 cm), 14-godišnji Zoran je branič šuter, a 12-godišnji Teo je razigravač.
– Sva trojica obožavaju košarku i kada smo počeli tražiti sredinu u kojoj će se najbolje razvijati, najviše želje pokazao je Ulm koji ima jako dobar program za razvoj mladih igrača. A on se odvija u trening-centru vrijednom 70 milijuna eura.
Supruga se žrtvovala za obitelj, a to je bio i naš uvjet da u koji god klub odu, da bude s njima. U Ulmu dečki imaju sve uvjete, klub se brine za njihov sportski razvoj i stanovanje, a kao takav ima pravo prvokupa, ako se moji sinovi razviju u dobre igrače.
Svi dečki imaju i hrvatsko i poljsko državljanstvo pa se pitamo za koga će jednog dana igrati?
– Više interesa za njihov razvoj zasad su pokazali Poljaci koji su ih i vidjeli više.
Nagrada za Šakića
A to je nova domaća zadaća za Hrvatski košarkaški savez koji se oko tih klinaca mora potruditi. Da ne bismo ostali bez nekog novog Bogdanovića, Šarića, Simona... igrača koji sada vuku reprezentaciju i dio su Igorova izbora za košarkaša godine.
– Simon je u 2020. igrao vjerojatno najbolju košarku karijere, bio je jedan od najvažnijih igrača, mozak Efesa koji je harao Euroligom u prvom dijelu godine. I on može biti primjer mlađim naraštajima kako za ozbiljan rad nikad nije kasno. Šarić je vrhunski igrač koji je flertao s double-double učincima u najboljoj ligi svijeta.
Zubac je imao solidnu ulogu u jednom od kandidata za NBA naslov, on ima potencijala da bude jedan od top centara NBA lige. Bilan je profesor na centarskoj poziciji, no sa svojim posljednjim bodom nagradio sam ipak Šakića koji iza sebe ima vrhunsku sezonu u Litvi i Fibinoj Ligi prvaka.
Na koncu smo došli i do šesterostrukog pobjednika ovog izbora Bojana Bogdanovića.
– Opće je poznato da je Bojan naš najbolji košarkaš i oko toga nema dvojbi. No, u godini u kojoj je on zbog ozljede igrao samo dva mjeseca, a neki su ipak igrali ljeti u NBA balonu u Orlandu ili pak jesenas u Euroligi, ja sam mislio da je fer dati više bodova onima koji su bili duže u trenažnom procesu i igračkom ritmu.
Igor Miličić u izboru VL-a za košarkaša godine odabrao je ovih pet igrača
Krunoslav Simon (Anadolu Efes) 10
Dario Šarić (Phoenix Suns) 7
Ivica Zubac (LA Clippers) 5
Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 3
Željko Šakić (Lietkabelis/Avtodor) 1
