U ljudskoj je prirodi da teži probijanju granica, zato se neprestano pojavljuju i nove sportske discipline u kojima čovjek pokušava baš to. Jedna od njih je i trčanje s preprekama, koji nakon desetak godina postojanja ima svoje sljedbenike i u Hrvatskoj. Jedan od njih je i Bojan Grbić, 33-godišnji zagrebački magistar kineziologije.
Nakon tri godine bavljenja ovim ekstremnim sportom, Bojan je postao svjetski prvak u dobnoj skupini od 30 do 39 godina. A on svoj sport ovako opisuje.
– Riječ je o trail trčanju s preprekama koje se moraju svladati. A one su ili prirodne, primjerice uzbrdice, jezera, rijeke, ili su umjetne, a to je preskakanje zidova različite visine, penjanje užetom na pet metara visine, testovi ravnoteže hodanjem preko zategnute gurtne, svladavanje penjačkih zidova, puzanje ispod bodljikave žice, nošenje kanti ili vreće uzbrdo, bacanje koplja u metu, prelaženje prepreke držeći se samo rukama (karike, šipke...), prelaženje blatnih rupa, povremeno se treba preplivati blatnu vodu i slično. Utrka je spoj trail tračanja, izdržljivosti, snage, preciznosti, koordinacije i ravnoteže.
Ideja mu je sinula u dvorištu
Što ako sudionik utrke neku od prepreka ne može svladati?
– Neke su obvezne i, ako ih ne savladaš, znači da si odustao. Ako pak padneš s multiriga, a to vam je ona konstrukcija s karikama i štangama koje se miču, konopcima, koju morate proći viseći na rukama, onda te čeka kazna od 30 marinaca (skok iz skleka i natrag u sklek) u posebnom kutu. Sve dok ih ne napraviš 30 ispravnih, i to pred sucem, ne možeš nastaviti utrku. Ima ljudi kojima je snaga ruku slabost pa radije odmah odu na marince u “penalty box” nego da idu na multirig i s njega padnu jer u tom slučaju opet moraju raditi marince. Jer i nemogućnost dovršavanja prepreke ili zadatka kažnjava se s 30 marinaca koji se moraju napraviti pred sucem nakon prepreke koja se ne može svladati.
Osim što je sve to test izdržljivosti, brzine, snage, ravnoteže i preciznosti, nama se čini i da je u pitanju istinski test volje.
– Ljudi to gledaju kao voljni, a možemo reći i vojni poligon.
Kome je pak to prvom palo na pamet?
– Prva moderna utrka s preprekama održana je krajem 80-ih godina, 1987., i zavala se Tough Guy, dok je Spartan Race osnovan 2007. godine, njihov prvi event održan je 2010., dok je 2012. organizirano prvo Svjetsko prvenstvo u Spartanu, i to u Americi. Spartan Race, vodeći brand u svijetu koji se bavi organizacijom trčanja s preprekama, postoji već desetak godina, a priča se počela globalno širiti 2012. kada su u Americi organizirana prva svjetska natjecanja. Taj njihov glavni direktor došao je na ideju još 2004., iza svoje kuće postavio je poligon po kojem će trčati, skakati, puzati, nešto nositi i tada nije ni sanjao da će to postati globalni fenomen unutar kojeg se već sada održava 300-tinjak natjecanja godišnje sa sudionicima iz 40-ak zemalja svijeta. Skoro svaki vikend negdje u svijetu održava se neko natjecanje, bilo da su u pitanju ljetne ili zimske varijante, a sada već postoje i dječja natjecanja, počevši od onog za četverogodišnjake pa nadalje.
Možda i najbrže rastući sport
Iznenađujuće je zvučalo i ovo:
– Trčanje s preprekama možda je i najbrže rastući sport u svijetu ovog trenutka. Trenutačno se time u svijetu bavi oko 20 milijuna ljudi, a to je više ljudi nego što se zajedno bavi triatlonom, maratonom i polumaratonom.
Reklo bi se da ova natjecanja nisu monotona kao maratonska ili triatlonska.
– Ovo je dinamičnije, raznovrsnije i zanimljivije, pa time i privlačnije. Uostalom, kada ste dugo u sportu, često poželite okušati se u nečem novom, testirati svoje tijelo i volju na neki novi način.
Upravo to se dogodilo i s Bojanom.
– Zajedno s kolegama s posla otišao sam u Slovačku, na zimsku varijantu jedne utrke u Visokim Tatrama. Nismo znali kakvi nas uvjeti čekaju, a dočekala nas je utrka od osam kilometara s 20-ak prepreka, na minus 10, uz trčanje po snijegu i kroz zaleđenu rijeku do kukova.
Ako se spartanci natječu i po takvim uvjetima, što je onda s opremom?
– Da, to mora biti kompresijska oprema uz tenisice koje imaju dobru drenažu vode. Dosta natjecatelja trči samo u kompresijskim kratkim hlačicama upravo zbog toga da imaju na sebi što manje materijala kako se voda ne bi zadržavala na njima i kako bi se što brže osušili. Bez toga ste gotovi jer ste kompletno mokri i pothlađeni.
Beast se trčao na 31 kilometar
Sveukupno se može naići na, kaže Bojan, 50-ak vrsta prepreka.
– Vi ne znate što vas čeka na stazi. Jedino što znate jest da su sprint utrke od pet do osam kilometara uz 20-ak prepreka, da su super utrke duge 13-15 kilometara uz 30-ak prepreka, a da su beast utrke najčešće od 21 do 25 kilometara uz 40-ak prepreka.
Postoji i nešto što se zove ultra utrka, a na takvoj će ovog ljeta nastupiti i naš sugovornik.
– Ultra se trči 50 kilometara sa 60-ak prepreka, a ja ću svoju prvu trčati 24. kolovoza u Poljskoj i tamo se želim kvalificirati za Svjetsko prvenstvo u ultri od 24 sata. SP će se održati u studenom u švedskom Åreu. To je obično staza od desetak kilometara koja se trči u krug i tko u 24 sata, uz sve svladane prepreke, više pretrči, taj je pobjednik. Dakako, u tom obliku natjecanja vi možete u svom boksu nakon svakog otrčanog kruga i predahnuti da biste nešto lagano pojeli ili promijenili tenisice. Da bi vas smatrali finišerom na svjetskom prvenstvu u Spartan Ultri, morate istrčati najmanje 48 kilometara. Da biste zaradili medalju, morate biti u utrci minimalno 21 sat, od čega 15 sati na samoj stazi i prijeći za to vrijeme najmanje 48 kilometara.
Kako se spremiti za takvo što?
– Treniram prije i poslije posla, a moj trening sadrži trail i cestovno trčanje te razvoj snage i bazičnih sposobnosti u teretani. Da biste mogli trenirati specifičnosti kao što su penjanje, nošenje, preskakanje i slično, najprije morate raditi na razvoju izdržljivosti i snage, odnosno bazičnih sposobnosti. Tek onda možete, recimo, nositi jedan kilometar vreću s pijeskom od 30 kilograma. Inače, za spomenutu Ultru u Švedskoj pripremat ću se na trail utrkama u Hrvatskoj, probat ću simulirati takvu utrku u treningu da provedem što više vremena na nogama i u što hladnijim uvjetima, a morat ću trčati i po noći kako bih se i na to priviknuo.
Sretna okolnost je da Bojan sa suprugom, koja je direktorica, ima tvrtku koja se bavi kineziterapijom pa se može financirati se vlastitim radom.
– Supruga je moj glavni logističar, terapeut i savjetnik. Zajedno se dogovorimo o proračunu i onda to rasporedimo po utrkama. A zasad biram ove koje su dohvatljive automobilom. Lani sam odradio njemačku i austrijsku seriju, a ove godine ću talijansku.
Lani je ostvario i uspjeh karijere.
– Bio sam svjetski prvak na Sparta Trifecti u dobnoj skupini od 30 do 39 godina. To vam je natjecanje u kojem za vrijeme jednog vikenda morate proći sprint, super i beast, a održava se u mitskoj Sparti. Beast je bio 31 kilometar, super 19 kilometara, a sprint 10 kilometara, a prošao sam, sveukupno, i 120 prepreka. U subotu su održani sprint i super nakon čega sam ja, u kumulativnom vremenu, bio peti s 11 minuta zaostatka za prvim. No u nedjelju sam tog najboljeg ostavio za 16 minuta što mi je donijelo pet minuta prednosti i pobjedu. Stvar je bila u tome da su se neki zaletjeli kao da trče 20 kilometara, a organizatori su beast produžili na 31 kilometar, a to je nešto što na startu ne znate, baš kao ni koje vas sve prepreke čekaju.
Dojam posebnosti davalo je upravo poprište natjecanja.
– Start utrke je kod statue spartanskog kralja Leonide, prolazi se kroz antički dio grada, pokraj groba Menelaja i Helene, idete po rutama na kojima su Spartanci držali stražu... To je izniman osjećaj.
Uvijek tražim nešto novo
Otkuda ta potreba da se tijelo toliko iscrpljuje?
– To vam je kao da pitate nekog profesionalnog sportaša zašto trenira tri puta dnevno. Ja naprosto uživam u tome. Volim trenirati i natjecati se. Osim toga, uvijek se pitam ima li još nešto što nisam svladao. Ono što vam je prije 2-3 godine bilo dovoljno sada više nije. Uvijek tražite nešto novo, ali u sigurnim uvjetima. Morate biti sigurni da ste za to spremni. Dakako, nije dobro da kao početnik idete trčati 50 kilometara s preprekama, a nikad u treningu niste prošli takve udaljenosti.
A nagrada je čini se, samo, aktivacija hormona sreće.
– Velika je zadovoljština kada prođeš nešto što prije mjesec dana nisi mogao. Nema nagrade kao vanjskog podražaja, nego ona dolazi iznutra u obliku velikog zadovoljstva samim sobom. Ja volim boraviti u prirodi i testirati svoje sposobnosti. Pobjeda je i kada ne odustanete u trenucima kada vam je na stazi najteže, kada u sebi potaknete taj spartanski duh. Ljudi koji nemaju potrebu za tjelesnom aktivnošću teško će to shvatiti.
Trčanje s preprekama može biti i dobar team building, ali, dakako, na nižoj razini zahtjevnosti.
– Da, ne mora to biti bolno iskustvo, ono na granicama čovjekove izdržljivosti. Zato i postoji otvorena kategorija u kojoj možete proći cijelu utrku bez natjecateljskih poriva, a pri tome možete nekome pomoći da preskoči zid ili da nosi vreću. Puno je ljudi krenulo upravo tako i, malo-pomalo, to im se svidjelo.
Bojanova je velika želja trčati Spartan Race u Hrvatskoj.
– Presudno će biti koliko će lokalne zajednice biti spremne podržati tu ideju. Kako sam ja globalni ambasador Spartan Racea, vjerojatno ću imati te informacije među prvima. Nažalost, u outdoor sportskom turizmu mi zasad znatno zaostajemo za susjedima Slovencima, Austrijancima, pa čak i Mađarima, a imamo prirodnih resursa i ne mora biti tako.
>> Pogledajte kakvim se poslom bavi košarkaš Hermes Analitice
Eh to predlazem za prijemni u mup. A ne sramotu tri skleka 2m iz mjesta i 2.4 km ispod 12 min.