– Ne mogu vjerovati da Nodara više nema, da više nikada nećemo sjediti zajedno u svlačionici. Bio je dobar i vrlo pristojan. Bilo je paraliziranih, teško ozlijeđenih, ali da će netko izgubiti život, i to baš na Igrama, to nitko od nas nije nije očekivao. Mi iz malih zemalja, poput Gruzije ili Hrvatske, svoj smo san već ostvarili time što smo došli na Igre, jer daleko smo od konkurencije za medalje. I da zbog tog svog sna ostanete bez života...
Sjedio je pokraj mene
Poljak Maciej Kurowski javio se nakon tragedije.
– Sjedio je pokraj mene dok smo čekali start na treningu. Javili su nam da je pao, da će se trening prekinuti. Minute su prolazile, a tada smo čuli helikoptere. Nitko nam više ništa nije trebao objašnjavati – javio je Darijin prijatelj iz Kanade.
Dvadesetogodišnjakinja je bez trenera i servisera, sa sredstvima roditelja i pomoći Ivana Šole i HSS-a potpuno sama 200 dana godišnje izbiva iz Splita. Kolege s Pravnog fakulteta polažu ispite dok je ona na drugom kraju svijeta.
– Ta je staza jedino mjesto gdje smo morali potpisati da se spuštamo na vlastitu odgovornost. Kada su je projektirali nisu ni sanjali da će biti tako brza, da će se voziti i do 160 km/h. Najveći je problem što oko pri takvoj brzini ne može percipirati neke zavoje, naprosto ih ne vidite. Vozi se napamet, a kad se dogodi pogreška, u pravilu je prekasno za reakciju. Malo je onih koji su tamo imali "čistu" vožnju.
Razmišlja li o prekidu?
– To je adrenalin u kojem uživamo. Treba postaviti neke limite, jer da nije bilo aluminijskih stupova, nego ledeni zid kako je uobičajeno, danas bi Nodar bio živ. Opasno je čim nosite kacigu, no ja nikako ne odustajem, želim na OI u Soči!
Šole voli brzine gledao sam ga na grobniku ali tada je imao loš motor a on 20 god manje sad će on i ekipa trebati imati jaja i stisnuti zube!