Nekako smo već navikli da ono što najmanje očekuješ dolazi iz “najluđeg grada na svitu”. Jer, treba u sebi imati ipak malo i nekog ludila da se baciš u more iz kojeg ti je maloprije izronio morski lav ili da ti pukne da dovedeš na more tridesetoro djece koje nikad prije nisi vidio.
Baš su to učinili plivačka maratonka Dina Levačić i vaterpolski reprezentativac Anđelo Šetka, te su sasvim zasluženo ponijeli u Split nagrade Sportskih novosti za pothvat i potez 2017. godine u hrvatskom sportu.
Dina: U 2018. na Havaje!
Dina je među samo šest na svijetu kojima je uspjelo u manje od 90 dana isplivati tri slavna maratona (La Manche, oko Manhattana i Santa Catalina – Los Angeles). Što slijedi, što još može biti izazov?
– Imam isplanirano sve do 2020. jer se za neke stvari moraš predbilježiti i nekoliko godina unaprijed. U 2018. ću tradicionalno 7. svibnja plivati Sv. Duju, od Gospina otoka u Solinu do splitske rive, pa u svibnju Vis – Split i pred kraj kolovoza idem na drugi kraj svita, u havajski kanal Kaiwi između otoka O’ahu i Moloka’i.
Maratoni dugo traju, o čemu razmišljate dok plivate?
– Prolaze mi priče, scenariji, filmovi, pjesme, gluposti kroz glavu. Otprilike kao običnim ljudima dok se voze autobusom.
Što je to u Splitu da vas nagoni na plivačke daljine, izazove, podvige...? Sjećamo se Veljka Rogošića, Đurđice Bjedov...
– Da, i Duje Draganja, jedini osvajač olimpijske medalje za Hrvatsku u plivanju. Cijeli život gledamo prema moru, vezani smo za njega – kaže Dina koja živi u Mravincima u Solinu.
– Nisam još razmišljala da poput Rogošića oplivam cijelu našu obalu, ali tko zna što mi još može pasti na pamet. Ima vremena. Jedna je gospođa u 66. godini preplivala La Manche koji je meni bio i psihički i fizički najteži.
Šetka: More ljudi je pomoglo
Mnogi su rekli da nikad ne bi skočili u vode oko Manhattana.
– Voda je smeđa, ali nije onečišćena, samo je mulj. Vratila sam se zdrava iz rijeke Hudson, nisam povraćala, drugdje je bilo gore.
Zlatnog vaterpolista Anđela Šetku prvi posjet Vukovaru nagnao je da pozove tridesetoro djece na more u Split i tako, kako je rekao, donese osmijeh gradu.
– Možda mi u nekom drugom gradu to ne bi palo na pamet, no sve u Vukovaru gdje smo u veljači išli kao reprezentacija bilo je tako nabijeno emocijama koje mi Hrvati osjećamo prema gradu heroju. Ideja je bila moja, to sam osjetio u sebi. Prenio sam je ženi koja mi je pomogla da organiziramo put klincima. Toliko mi je ljudi u Splitu pomoglo kad smo krenuli u realizaciji da mi se teško i sjetiti svih. Smjestili smo ih u učeničkom domu u Splitu, bili su praznici pa nije bilo nikoga. Ništa nas nije moglo zaustaviti.
I Vukovar se zahvalio Šetki.
– Bio sam 18. studenog na poziv mojih novih prijatelja, s guštom sam išao. Nisam htio pompu, napravio sam s klincima trening, dao savjet, išao sam s prijateljem. Iako te sjećanja na tu žrtvu vrate na sve te teške stvari.
