Dok je svijeta i vijeka u hrvatskom veslanju prepričavat će se to kako je osmerac iz jedne male zemlje osvojio olimpijsku broncu. Zbilo se to prije 21 godinu u Sydneyju kada su od hrvatske "krstarice" brža bila samo dva broda – srebrni australski i zlatni britanski. A u tom pobjedničkom veslao je i Zagrepčanin Luka Grubor (47).
A da bismo vam predočili kako je jedan Hrvat dospio u zlatni britanski osmerac, valja nam krenuti od njegovih veslačkih početaka. A oni su, reći će nam Luka sam, bili pomalo bizarni.
– Kao klinac bio sam vrlo aktivan, ali samo na školskoj razini. Igrao sam rukomet, tenis, odbojku, no nisam imao discipline za ozbiljnije treninge. Baš kada sam bio u MIOC-u, pojavio se kompjutor Commodore i ja sam satima sjedio za stolom i računalom, što je moju majku frustriralo pa me doslovce izbacila iz kuće. Htjela je da budem što više na zraku i da se ne vraćam kući nekoliko sati. A baš tog dana sreo sam dvojicu momaka koje sam poznavao i koji su mi rekli da idu na veslanje. S obzirom na to da sam morao nekoliko sati biti vani, krenuo sam njima.
Kako to nerijetko biva, svi ti dečki otpali su, a onaj koji je došao posljednji ostao je.
– Dvije godine proveo sam u Trešnjevci, gdje sam prvi put vidio kako dobro izgledaju veslači, a onda sam prešao u Zagreb koji je u to vrijeme imao odličnu juniorsku ekipu. Pozvali su me da im se pridružim. Tih godina glavna stvar koja je mene držala u veslanju bila je ta što sam bio najgori.
Je li se tada pojavio dišpet?
– Dišpet je kratkoročna kategorija, a ovo je bilo nešto dugoročno. Ja sam i dalje dolazio na trening sa stavom da moram nešto napraviti da mogu na moralan način napustiti ovaj sport i svaka nova sezona predstavljala je korak bliže da se opravda prestanak, no i pri tome se letvica počela dizati. Veslanje je sport u kojem nije lako ni biti rekreativac. Tek kada ste dobro uveslani s posadom, to postane uživancija. Nije to kao kada odeš na hakl pa već nakon jednog pogođenog koša osjetiš neko zadovoljstvo.
Nakon jedne propuštene juniorske sezone dogodila se prijelomnica.
– Renata Pomahača i mene spojili su u dvojac bez kormilara i mi smo postali najbrži dvojac na razini SFRJ, a kao takvi otišli smo na juniorsko Svjetsko prvenstvo i bili četvrti. A kako smo ranije te sezone pobijedili i svjetske prvake, ostao nam je gorak okus da smo na SP-u podbacili, da nismo bili dovoljno hrabri. A grozan je osjećaj kada postoji sumnja da nisi dao sve od sebe. To natjecanje otvorilo mi je vidike i shvatio sam da je to svijet u kojem bih se mogao pronaći. Kasnije smo on i ja ipak postali svjetski prvaci i to za mlađe seniore. Bio je to naš dan iskupljenja.
Već i prije toga Luka je počeo studirati u Engleskoj. Je li veslanje tome pomoglo?
– Mene su moji zagrebački prijatelji oduvijek zvali Englez jer sam u Engleskoj živio od svoje treće do osme ili devete godine, pa sam u Zagreb došao tek u trećem ili četvrtom razredu. Kako sam srednju školu završio sa 17 godina, došlo je do sretne okolnosti da zahvaljujući tome što sam mlađi od 18 godina u Engleskoj mogu imati stalni boravak. Značilo je to, ako se uspijem upisati, da ću dobiti i besplatno školovanje nevezano uz sport. Štoviše, dobio sam i školarinu za koju su se moji roditelji kvalificirali s obzirom na tadašnja primanja u Hrvatskoj. Tako sam, a bile su to ratne godine, dobio nestvarnu priliku.
A studirati na Imperial Collegeu u Londonu doista je prilika.
– S obzirom na to da je moj otac tada opet radio u Engleskoj, otišli smo do obližnjeg školskog veslačkog kluba u kojem su nam rekli da sam ja predobar za njih, ali nam je trener rekao da njegov prijatelj vodi jedan sveučilišni klub. A ispostavilo se da je to isti faks na kojem sam upisao računarstvo, dakle Imperial College. A njihova momčad bila je u usponu pa smo već te sezone počeli pobjeđivali Oxford i Cambridge.
Kako je bilo trenirati na Temzi?
– Kad se navikneš na pontone i mirnu vodu na Jarunu, na tu "staklenu" površinu, a zatim moraš zagaziti u prljavu rijeku, onda tek vidiš koliko mi u Zagrebu imamo dobre uvjete. Osim toga, tamo je bio brutalan pristup treningu u kojem se nije priznavao umor. U tom režimu veslački sam se dodatno razvio, ali da bih nastavio baviti se veslanjem, morao sam upisati magisterij jer u Velikoj Britaniji najbolji klubovi povezani su s najboljim sveučilištima. Tako sam se prijavio i upisao na Oxford.
A to je značilo i priliku za nastup u najpoznatijoj veslačkoj utrci na svijetu, u "The Boat Raceu", dvoboju osmeraca Oxforda i Cambridgea.
– Ja sam vozio samo jednu, te 1997., i mi smo tu utrku izgubili. Da smo pobijedili, ja bih tada možda i prestao veslati jer bi ta pobjeda mogla biti i moj najveći uspjeh. Jer to je utrka koju gledaju milijuni ljudi. Ako izgubite na svjetskom prvenstvu ili olimpijskim igrama, mnogi to i ne vide, no ako si izgubio od Cambridgea, to svatko na ulici zna. Zvali su me tada brojni prijatelji da bi me utješili.
Tada se dogodila još jedna sretna okolnost.
– S obzirom na to koliko sam bio rezidentan u Velikoj Britaniji, ispalo je da sam se kvalificirao za njihovu putovnicu pa sam, umjesto poslijediplomskog, odlučio da ću veslati "full time" i probati ući u britansku reprezentaciju. S obzirom na to da sam imao sve manje mogućnosti da dolazim u Hrvatsku trenirati, prihvatio sam ponudu mog cimera s Imperiala Jamesa Cracknella, inače šesterostrukog svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika. On mi je kazao da ima ekstra sobu na Henleyju, u nacionalnom veslačkom centru, i da se probam izboriti za osmerac. Rekao je da će mi na kredit staviti sve račune iz prvih šest mjeseci. Ako prođem, imat ću stipendiju i neću morati raditi u struci. Bio je to kolovoz 1997. i sve što sam sljedeće tri godine radio bilo je s mišlju na Sydney 2000. To je bila moja misija.
U tih šest godina, dok je bio veslački "profesionalac", Luka je više puta veslao protiv hrvatskog osmerca.
– Kada su nas u olimpijskoj 2000. pobijedili na regati Svjetskog kupa u Münchenu, znao sam da će me mama zvati i reći: "Vidiš, sine, mogao si ostati u Zagrebu."
S obzirom na to da je veslanje akademski sport, bez puno niskih strasti, Luki s hrvatske strane gotovo nitko nije predbacivao to što je promijenio zastavu pod kojom nastupa. A da je nogometaš ili tenisač, to zacijelo ne bi tako prošlo.
– Dečki iz mog starog zagrebačkog kluba jednom su mi rekli: "Ako ti se dogodi da ti netko nešto predbacuje, znaj da bismo i mi isto to napravili da smo imali priliku." To mi je puno značilo.
Je li u to ime njegov pobjednički gušt iz Sydneyja dobio još veću pozlatu? Osmerac koji je vozio bio je zlatni, a na postolju je završio i osmerac iz njegove domovine.
– Da, bilo mi je drago što su poentirali i zbog toga što sam te ljude znao. Osim toga, oni su imali kvalitetu i da u tom finalu i pobijede. U tom je osmercu bilo toliko kvalitetnih veslača da je pitanje bih li ja uopće u njega upao. Tih 90-tih u hrvatskom veslanju bilo je puno dobrih veslača, bilo je i pojedinih bljeskova, no nikako da se sve posloži. Sjećam se, prije Igara u Atlanti 1996. Hrvatska je imala dva vrhunska četverca, treći i četvrti na svijetu, jedan Gusarov, a drugi od Mladosti, no do olimpijske medalje nisu došli.
Svoju veslačku karijeru Luka je okončao sa 30 godina.
– Nakon što smo 2002. postali svjetski prvaci, došao je trenutak kada sam osjetio da moram prestati jer sam reagirao na način "hvala Bogu, nismo izgubili". Nekima je dovoljno jedno, a nekima kao Redgraveu, pet zlata. Meni je tada bilo jasno, ako osvojimo još jedno zlato, u Ateni 2004., da to ne bi bio veći gušt od onoga iz Sydneya.
Nakon sportske, uslijedila je poslovna karijera.
– Najprije sam u Londonu osnovao malu softversku firmu, što je čak i dosta dobro išlo. No, kako se tada u engleskim medijima počelo dosta govoriti o Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji, ja sam se upustio u nešto novo. Naime, puno engleskih prijatelja raspitivalo se gdje bi mogli jedriti u Hrvatskoj, pa sam pomislio da bih se mogao time baviti, s nečim oko čega imam i emociju što možda u poslu nije uvijek najpametnije. Kada je ta agencija Sail Croatia dobila investiciju za flotu brodova, sav rizik bio je u Splitu, morao sam početi više dolaziti, što mi nije bilo mrsko.
Premda mu je, kaže, posao dobro išao od 2017. više nije u Sail Croatia.
– Kada sam doznao da ću dobiti sina, odlučio sam napustiti korporativni život i promijeniti prioritete. S obzirom na to da mi je do tada život izgledao raštrkano, odlučio sam ga promijeniti naglavačke tako da od 2017. više nisam u čarteru. Sada sam trener u Veslačkom klubu Gusar.
Nije li velika razlika u primanjima između korporativnog svijeta i trenerske plaće u Hrvatskoj?
– Jest, no imao sam tu fleksibilnost i luksuz da si to mogu dozvoliti. Manje je katkad slađe. Trebala mi je promjena stila života. Supruga Kaća je ilustrator i radi kao profesorica u srednjoj umjetničkoj školi i nama je to dovoljno – zaključio je Grubor.
