Postoji li dijagnoza koja našoj košarci proteklih godina, pa i desetljeća, nije ispisana? A gotovo sve su bile iz reda kao da je u pitanju slučaj za Jankomir, a ne obična igra, i to još pod obručima. Sindrom, kompleks, depresija – uz redovno spominjano prokletstvo kao ogledalo naših duševnih stanja – i slični termini vađeni iz Freudovih priručnika iz psihoanalize, objašnjavali su svaki poraz podupirući usput lamentiranja zašto nam ne ide kao osamdesetih. Tko je pritom slušao one koji bi uzimali u obzir da su se od tada znatno mijenjali i ljudi i košarka i odnosi u njoj spominjući da nekad i suparnik može biti bolji?
Od najvoljenijih, košarkaši su postali prezreni jer su dosljedno demantirali našu navodno šampionsku predodređenost u svim bitnim sportovima, pa tako i tom koji je početkom 90-ih imao “pole position” u novoj državi. Ali, čak i kreirana slika opće propasti s koje je neprimjetno gumicom obrisano da smo još u godini Rija bili peti na svijetu, što baš i nije tako beznačajan domet, nije ugasila radost loptanja pod obručima jer posljednji veliki sportski događaj u Zagrebu prije nego što će izbiti pandemija, bar ako je popunjenost gledališta neki kriterij, bila je kvalifikacijska utakmica naše “nove” reprezentacije pod vodstvom izbornika Mršića protiv Švedske. Niti smo igrali s najvećim zvijezdama niti je suparnik bio atraktivan, no Draženov dom bio je pun do vrha, baš kao i Ćosićev kad je netom prije toga Zadar u finalu Kupa pobijedio Cibonu. Što govori da se sladokusci nisu odrekli košarke, bez obzira na to kakve je ona razine, nego im se samo ne da gledati poraze od četrdesetak razlike u ligi bez naročitog smisla, i da još pritom plaćaju i ulaznicu za to.
Loviti se za dvije ili četiri pobjede ukupno gledajući, pa čak i uz to što su donijele ekspresan plasman na europsku smotru svakako bi bilo prvoloptaški. Pa opet, ostao je dojam da Veljko Mršić zna što radi i da je, ako ništa drugo, naučio na pogreškama brojnih prethodnika držeći se zlatne formule starih trenera o uspješnom vođenju momčadi: “Stvar je jednostavna – moraš imati hrabrosti ne samo povesti mladog igrača već ga i gurnuti da igra. Ako je dovoljno dobar, znači da je i dovoljno star. Devedeset posto trenerskog posla je da okupiš prave igrače oko sebe. A to uključuje i njihov karakter. Veliki treneri stvaraju okruženje u kojem dobri igrači prosperiraju.” Tako je recimo Busbyja objasnio jedan od njegovih učenika. Univerzalno je primjenjivo. Pred izbornikom su, bez sumnje, najveći izazovi. Prvi je kako će igrače koji su iznijeli kvalifikacije iskombinirati s onima koje su nominalno veće zvijezde od njih, ali nisu mogli igrati, a drugi hoće li uspijevati držati takvu stabilnost momčadi i kad ne bude sve teklo tako glatko kao u Istanbulu. A baš je teklo glatko, da smo ormar bacili prema košu – ušao bi. Pa nije ni čudo da se i sam izbornik kao sudionik sjetio one noći koja možda ostaje i najveća trauma. Istanbul je bio bajka te godine kad je Hrvatska pod Petrovićevim vodstvom imala i devetnaest koševa prednosti na pragu polufinala Eurobasketa. A onda se dogodilo ono što je sada bilo i teoretski nemoguće. Jer nije bilo ni publike. Priču nam je godinama poslije proširio tadašnji prevoditelj reprezentacije, izbjeglica iz Sarajeva: “Turci su bili u šoku, u krcatoj dvorani vladao je muk. Jedna djevojka iz prvih redova doslovno je kriknula u toj tišini, tri puta, nešto u smislu ‘ova se utakmica mora dobiti’! Prvo su prihvatili ljudi oko nje, zatim cijela tribina, a na kraju i cijela dvorana.” Kutluay je pogodio tricu, sa zvučnika je treštao stanoviti Tarkan, a turska je košarka poslije te pobjede uzletjela slaveći “12 divova”.
Ali zašto bi neke nove generacije trebalo opterećivati tim traumama, ako Roko Prkačin nije ni rođen kad je otac igrao tu utakmicu? Ako su i Srbi u ljeto 2019. dokazali da jedna NBA zvijezda, pa ni tako velika kao Nikola Jokić, ne čini medalju. U tom smislu neki su igrači učinili i uslugu Mršiću šaljući s one strane Bare poruke od kojih lovi mučnina. Istanbul svakako nije dokaz da je “pacijent” izliječen, ali jest da je Dario Šarić maestralno poentirao ne samo zato što je rekao da ne može zamisliti da dvije godine ne igra za Hrvatsku već i zato što je prije koju godinu ukazao da trebamo posvetiti pažnju igračima visoke srednje klase, kakvi su danas Šakić ili Marčinković, a prije upravo današnji izbornik koji je ravnopravno parirao recimo Dominiqueu Wilkinsu kad je ovaj Ciboni zabio 33. A ne stalno čekati rođenje novog Dražena ili Kukoča. To je prošlost. I zato i danas, kad zabijem na košu iz sto i nekog pokušaja, kao u onom fenomenalnom skeču na Gripama s Ukićem, vičem: “Šaaaaarić!”
