Znaju li Talijani, fascinirani Mandžinim herojstvima u Ligi prvaka, kako je hrvatska zvijezda u redovima Stare dame na počecima svoje seniorske karijere, tamo prije 15-ak godina, prve seniorske korake napravila upravo u dresu – Juventusa?
Naravno u Slavonskom Brodu, kada je njegova Marsonia, dekretom tadašnjeg predsjednika Dragana Marića, promijenila klupske boje.
– Nismo mi tada kopirali Juventus, nego smo našemu klubu vratili povijesne boje, u kojima je NK Marsonia 1909. godine odigrala svoje prve utakmice. Kako sam imao poslovne veze u Italiji, dogovorio sam tada opskrbu našega kluba crno-bijelom opremom, firme Robbe di Cappa, kakvu je tada nosio i Juventus – prisjeća se Dragan Marić.
Pregovori s Moggijem
Neki će se prisjetiti i kako ste u to vrijeme s Juventusom pregovarali i o transferu Ivice Olića?
– Da, pregovarali smo s tada direktorom Moggijem, iako se Oliću u to vrijeme nije išlo u Juventus, budući da je imao neugodno iskustvo s propalim transferom u Inter. No, ja sam s Juventusom bio dogovorio njegov prelazak iz NK Zagreb, ali posao je pokvarila novinska objava našega boravka u Torinu. Juventus je tada bio odustao – nastavlja Marić.
Tako je trebalo proći trinaest godina da jedan drugi Brođanin pokuca na vrata velikoga torinskoga kluba. Mandžin transfer iz Atlética 2015. godine iznosio je 21 milijun eura, a dogovorena je bila plaća za našu zvijezdu od tri i pol milijuna eura godišnje. Namjerno spominjemo ove cifre jer neizbježno nam se nameću znamenke koje su Mandžu pratile na njegovim počecima.
– Mario je u Marsoniji imao stipendijski ugovor koji mu je jamčio tisuću i sto kuna mjesečno. I, vjerujte mi, njemu je to tada značilo više nego što mu danas znači sto tisuća eura. Sjećam ga se dobro iz tog vremena, tog pristojnoga, nenametljivoga mladića, koji je s toliko žara i zanosa igrao za svoj klub. Mario je dijete iz radničke obitelji, roditelji su mu usadili poštenje i skromnost, i na njegovo ponašanje i odnos prema profesionalnim obvezama nikada nitko nije imao nikakvih primjedbi. Na žalost, mi u Marsoniji nismo mu mogli ponuditi neki značajniji iznos za profesionalni ugovor pa je odlučio prihvatiti ponudu Zagreba. Ondje je sazrio i postao baraba, naravno u pozitivnom smislu – dodaje Marić.
Uvijek se vraća korijenima
Mario Mandžukić u Marsoniji je proveo sedam godina i sve nogometne zakonitosti koje je naučio, trikove, tehničke i taktičke finese duguje trenerima iz Marsine škole. I zato otkad je otišao u inozemstvo, uvijek se vraća svojim nogometnim korijenima i donacijama pomaže klubu u kojemu je ponikao.
Je li stoga Mario Mandžukić najveći igrač kojega je dala Marsonia?
– Mario je već sada s trideset godina legenda i zaslužuje sve počasti. Međutim, za mene je Ivica Olić još uvijek veći igrač, s obzirom na tijek njegove karijere, silne ozljede koje su ga pratile te njegovu upornost i požrtvovnost u nastojanjima za povratkom. Ola je postigao izvanserijske uspjehe – zaključio je Dragan Marić.
Zanimljivo, Marijevo drugo finale Lige prvaka, 3. lipnja u Cardiffu, na rasporedu je dvadeset dana uoči desete obljetnice njegova europskoga debija, u dresu Zagreba, pod vodstvom Miroslava Blaževića. Dakle, Europa je mladoga Mandžu prvi put upoznala u prvom kolu tadašnjeg Intertoto kupa, u kojemu je albanska Vllaznia u dvije utakmice eliminirala pjesnike. Tko zna sjećaju li se Mandžo i Ćiro tog proklizavanaja u vrućemu Skadru...
Deset godina poslije, Mario Mandžukić, na pragu svoga 31. rođendana (21. svibnja), ispisuje povijest kao jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatskog nogometa. Ratobornost, žustrina, neslomljivi karakter, pobjednički duh i nesporna nogometna klasa učinili su ga jednim od stupova Juventusova postojanja u europskom vrhu. Za iskorak na tron preostaje još samo “eliminirati” prijatelja Luku...
A pola od te četvorice su Hrvati iz BiH...