Ćamila Mičijević (26) odigrala je sjajan Euro na kojem je hrvatska ženska rukometna reprezentacija senzacionalno osvojila brončanu medalju.
Ova 194 cm visoka rukometašica vukla je reprezentaciju u napadu i obrani, a između utakmica zabavljala je suigračice i navijače. Uvijek nasmijana i vedra, vodila je emisiju na YouTubeu na kojoj je rukometašicama postavljala škakljiva pitanja.
– Uvijek sam voljela zbijati šale, pričati viceve. Još dok sam igrala u Zametu, gdje sam kao klinka također imala jednu svoju emisiju u kojoj sam razgovarala sa suigračicama. Očito imam smisla za to pa, kada završim igračku karijeru, možda razmislim o ulozi voditeljice – rekla je Ćamila, koja od svih igračica ima možda i najpotresniju priču.
>> Ćamila i rukometašice pozdravile čitatelje Večernjeg lista
Naime, roditelji su izbjegli iz Mostara u Njemačku kada je počeo rat. Kada se situacija smirila, obitelj se vratila i Ćamila je počela trenirati rukomet u tamošnjim klubovima.
– Zašto sam otišla iz Bosne i Hercegovine? Odgovor je jednostavan, zbog uvjeta. U Hrvatskoj su nudili sve što treba za razvoj mlade igračice. Željela sam igrati na europskim i svjetskim prvenstvima, na Olimpijskim igrama, a Hrvatska mi je to nudila, dok BiH, vjerovali ili ne, nema žensku seniorsku reprezentaciju – istaknula je Ćamila. Najbolje rukometne godine provela je u bolnici. Zbog dvije operacije koljena imala je stanku od 17 mjeseci.
A kakav je težak put Ćamila prošla, potvrdila je i Ivana Kapetanović. Ona na Euru nije bila zbog ozljede, ali je pisala kolumnu za stranicu Hrvatskog rukometnog saveza. U posljednjoj je tako napisala:
Ispričala bih jednu priču. Istinitu. Nadasve nevjerojatnu. Nadam se da mi nijedna od cura neće zamjeriti, ali spomenula bih Ćamilu.
Pročitali ste sigurno zadnjih dana puno članaka o njoj, dobri duh reprezentacije, težak put, Mostarka, dvije godine ozljede i još mnogo toga.
Izdvojila bih je možda jer i sama prolazim period ozljede, ali najviše jer me njen put podsjeća i mogu ga usporediti s putem brončane hrvatske rukometne reprezentacije!
Vesela Mostarka, emotivna jako prije svega došla je u hrvatsku reprezentaciju. Mnogo osuđivanja je prošla zbog toga ne samo ona nego i njena obitelj pri odlasku u Hrvatsku bez obzira što bosanska reprezentacija nije postojala. Naučili smo je himnu, to je bilo prvo što je naučila. Još u mlađim kategorijama sam joj rekla moraš znati himnu ako želiš igrati za Hrvatsku. Naučila je, odmah, na prvom okupljanju, bez pogovora, možda i zbog straha, možda i poštovanja.
Prošle smo mlađe kategorije, rodilo se prijateljstvo, nastavilo se niz godina i traje još uvijek. A onda jedan dan zadesila ju je ozljeda. Nazvala je u suzama, plačući i jecajući, “puklo je osjetila sam puklo je…” Šest mjeseci borbe s koljenom, ostala je pozitivna Ćana bez mana u svakom trenutku. Slavili smo mjesece koji prolaze i željno iščekivali njen povratak. Prva utakmica nakon duge pauze.. iščekivanje, uzbuđenje… početak utakmice.. Ćamila na podu… koljeno!!! Šok i nevjerica, isto koljeno, drugi put zaredom! Zovemo, ne javlja se… danima se ne javlja… Svi smo zabrinuti, Ćamila u dalekoj Mađarskoj bez odgovora. Sigurna sam da je u tim trenucima dotakla dno svog života. Onako kako ja ne mogu opisati emocije ponosa i sreće kad sam je gledala cijelo ovo prvenstvo, tako se riječima ne može opisati njeno stanje tada, loše stanje. Ne mogu ni zamisliti što joj je sve prolazilo kroz glavu… Emotivna, krhka Ćamila zasukala je rukave; mentalno se izdigla iznad svoje uzastopne ozljede i drugi put zaredom posvetila se oporavku ozljede koljena.
Svi će reći što je drugo mogla… ali koliko ih se samo ostavilo rukometa zbog ozljeda. I ona je možda dok je po drugi put učila hodati razmišljala o tome, bilo joj je teško, iznimno teško, na rubu da poludiš…. Poludiš, ali prohodaš. Prohodaš, protrčiš, proigraš. I vraća se drugi put nakon duge dvije godine! Ona krhka Ćamila postaje čvrsta, stabilna osoba, potpuno novo izgrađena, a kako i ne bi pakao je prošla. Sezona prekinuta radi korone, još i to rekla je!!
Prima zanimljivu ponudu, jednog od najboljih klubova u Europi, mog i njenog aktualnog kluba, francuskog Metza. Govorili su: “Kapi nije ona spremna za to, prevelik je to izazov.” Nisu vjerovali. Odgovarala bi im da mora igrati s najboljima da se vrati kao najbolja. Imala sam potpuno povjerenje u nju. I nikad u ni jednom trenutku nije podbacila. I znala sam da neće. Znala sam da će objeručke uhvatiti dobivenu priliku i dat sve od sebe da je ne ispusti i da ne razočara…
I evo je… najveća rukometna scena Europe. Europsko prvenstvo. Ne ispušta priliku i dovodi Hrvatsku do povijesnog uspjeha. BRONČANA MEDALJA! Ali nije ju osvojila samo Ćamila. Osvojilo je zajedništvo. Osvojilo je međusobno poštovanje i ljubav. I velika borba!
Ćamila koja je veliki prijatelj prije svega, prošla je sa mnom najljepše trenutke karijere, bila uz mene, uz moje rame (Final 4, najbolja rukometašica Hrvatske).. Prošla je sa mnom i ove godine najteži trenutak moje karijere, veliki šok i ozljedu. Rekla je da ne želi otići bez mene, da ne želi igrati bez mene, rekla sam joj da se ostavi mene i da tamo ide igrati sad za mene!
Tijekom prvenstva poslala mi je poruku kasno u noći: ”Trudim se, trudim se i dajem još više nego šta mogu, jer znam koliko bi se ti trudila!”
I to Vam je osvojilo medalju. Ni Ćamila, ni Tea, ni Vale ni Lara ni Keti ni Ana… nego borba jedna za drugu. Zajedništvo, ravnopravnosti i ponešto rukometa 😛
Gradili smo, gradili i sagradili. Sagradili smo broncu!! I nećemo dopustiti da itko to sruši. Nećemo jer želimo nadograđivati. I nadogradit ćemo! Ja, nadam se, u dobro poznatoj, prirodnoj ulozi."
>> Pogledajte doček hrvatski rukometašica
Čestitke curama, i treneru, i cijeloj ekipi!!