Nenad Šoštarić (61), Zagrepčanin s Trešnjevke, ovih dana uživa u danima slave. Izbornik i njegove rukometašice postigli su veliki uspjeh na Europskom prvenstvu u Danskoj osvojivši povijesnu broncu.
POGLEDAJTE VIDEO:
– Kao dječak igrao sam nogomet u Zagrebu i Zagrebačkim plavima. Bio sam jako dobar, čak sam bio na probi u Dinamu. I tko zna kako bi sve završilo da se u život nije umiješao i rukomet. Tako sam jedno vrijeme igrao jedno i drugo sve do jedne subote kada se dogodilo da imam nogometnu i rukometnu utakmicu u isto vrijeme. Odlučio sam otići na rukometnu utakmicu jer sam tamo imao više prijatelja.
Spavanje sa štakorima
Igrali ste u Borcu iz Jaruna i Zagrebu?
– Da, za Borac sam igrao samo jednu sezonu, a za Zagreb sljedećih 15 godina. Bio sam srednji vanjski, ali sam prisilno igrao lijevog vanjskog s obzirom na to da je u klub iz Rijeke došao Damir Poljak, danas glavni tajnik HRS-a. Imali smo sjajnu momčad. Bili su u njoj pokojni Nekić, Kniewald, Ivanušec, Josić... Imao sam čast da su me trenirali u to vrijeme najbolji hrvatski treneri – Rudi Cvek, Vilim Tičić, Zlatko Savnik, Zdravko Malić... Bila su to romantična vremena.
– Moja prva zarada u Zagrebu bio je blok tramvajskih karata. Znate, to su bili oni blokovi koje bi kondukteri štambiljali pri ulasku.. No, nitko u to vrijeme nije igrao zbog novca, već zbog gušta, druženja, prijateljstava. Bilo je raznih dogodovština. Sjećam se da smo jednom išli na utakmicu u Crikvenicu, ali negdje oko Delnica pokvario nam se autobus pa smo pješke otišli do prve autobusne stanice a zatim redovitim prijevozom krenuli do Crikvenice. No, na putu je autobus završio u provaliji. Srećom, nitko nije stradao. Nezaboravna su bila putovanja u Bitolj, Leskovac, Niš. Uvijek smo putovali autobusom, a spavali u Aleksandrovcu u Srbiji, gdje su u hotelskim sobama štakori bili česti gosti – priča Šoštarić. Igrajući za Zagreb došli ste i do reprezentacije?
– Da, igrao sam za hrvatsku i jugoslavensku juniorsku reprezentaciju. Uh, sjećam se jednih priprema s hrvatskom juniorskom reprezentacijom. Išli smo u Poreč i prije nego što smo stigli, tadašnji trener Savnik rekao nam je samo jednu rečenicu: “Nemojte se buniti zbog smještaja!”. Postalo nam je jasno što to znači tek kada smo shvatili da ćemo spavati na plaži. U obližnjem hotelu svaki dan iznajmili bismo “luftmadrace” i na njima spavali. Na kraju se nitko nije bunio na “smještaj” – prisjeća se Šoštarić.
Mogao je još igrati, ali...
– Nisam prestao zbog ozljede. To je bila moja odluka jer sam osjetio nepravdu. Pri kraju moje karijere Zagreb je kao klub postajao sve bolji i jači, organizacijski i financijski. U to vrijeme sam uz igranje rukometa radio u banci. Dogodilo se da su svi igrači morali ići na obvezno skijanje, no ja sam u klubu zamolio da me oslobode jer nisam mogao izostati s posla. A oni me lijepo pošalju na disciplinsku komisiju. Bio je to kraj mojeg igranja.
Odmah ste se našli u ulozi trenera?
– Da, isprva sam radio u mlađim dobnim kategorijama Lokomotive, a početkom devedesetih bio sam trener prvo Šparte, a potom Karbona iz Zaprešića. S Karbonom sam iz Druge lige došao do europske scene. U to vrijeme u klub sam dovodio igračice koje su bile višak u Lokomotivi i Podravci. Tako su kod mene igrale Helena Lulić i Brankica Tovernić koje su kasnije postale reprezentativke. Iz tog vremena seže i moje poznanstvo s Vesnom Hodić s kojom i danas surađujem u reprezentaciji. Riječ je o fizioterapeutkinji zlatnih ruku.
Jedan ste od prvih hrvatskih trenera koji je otišao raditi u Ujedinjene Arapske Emirate?
– Otišao sam u Al Jaziru, klub iz Abu Dhabija. Došao sam po preporuci pokojnog nogometnog trenera Tomislava Ivića koji je u to vrijeme bio izbornik emiratske reprezentacije. Ivić je kasnije otvorio mnoga vrata drugim našim trenerima, pogotovo nogometnima. U Abu Dhabiju mi je bilo neponovljivo, a ostavio sam i neki trag jer su me nakon odlaska još jednom zvali. Bio sam jedne sezone izbornik muške i ženske rukometne reprezentacije Jordana. Opuštanje uz klasiku Zanimljivo je da nikad niste trenirali rukometaše? – Iskreno, uvijek sam se nadao pozivu Zagreba. Ipak sam u tom klubu proveo 15 igračkih godina, ali poziv nikad nisam dobio.
U cijeloj trenerskoj karijeri samo je nekoliko mjeseci bio bez posla.
– Bilo je to kada sam se 2006. vratio iz Emirata, nisam imao posla nekoliko mjeseci. Potom sam sjeo na klupu Sesveta, ali ta ljubav nije dugo trajala. Bio sam potom kraće vrijeme i u Kini, na poziv Zdravka Malića, a zatim sam 2009. preuzeo Lokomotivu, a godinu dana kasnije hrvatsku juniorsku reprezentaciju.
Nije vam baš cijelo vrijeme samo i jedino rukomet u mislima?
– Nije, volim otići u kazalište, pročitati dobru knjigu. Jako volim čitati poeziju, a i sam povremeno pišem pjesme. Volim slušati glazbu općenito, uglavnom stranu. A najbolje se opuštam uz opere, klasiku, 2Cellos... Glazbu najčešće pronalazim na YouTubeu. Kada sam živio u Emiratima, često sam, valjda zbog nostalgije, znao slušati i naše tamburice i klapsku glazbu. To me podsjećalo na domovinu. Nakon susreta s Rumunjskom probudio sam se u četiri ujutro i slušao glazbu kako bih se opustio. To mi pomaže – zaključio je Nenad Šoštarić.
Nisam znao za starog trenera, Nenada Šoštarića, na prvi pogled bez mojih očekivanja, te za njegov tretman rukometa kao igre bez (profesionalnog) presinga. Drago mi je što je spomenuo štakore (svoje siromaštvo) i zarađivanje kao 'kartodrapec', a da se uz to zna opustiti u pjesmama, pa još i marljivo savladati desetak jezika. Dakako, najviše mi je drago zbog ovih veselih djevojaka rukometašica, brončanih pobjednica, i to pogotovo zato što su i one usvojile njegovu igru, dakle više kao plemenito druženje, kao životnu igru, kojoj prvo mjesto nije jedini cilj u životu.