Zlatni kipići podijeljeni su proteklog tjedna na crvenom tepihu u Los Angelesu, a hollywoodska priča kakvu živi Ivan Gluhak (32) zainteresirala bi, vjerujemo, i društvo s američke Akademije. Štoviše, njegova rokijevska priča nije fikcija, već istinita, s porukom o životnoj borbi u kojoj akter pobjeđuje... Djetinjstvo je u zagrebačkoj Dubravi proveo noseći protezu na nozi, u invalidskim kolicima, a u toj najvažnijoj borbi izašao je još kao dječak uzdignutih ruku. Prevrtimo li film unaprijed, Gluhak se sljedećeg petka u Beču bori za titulu FFC prvaka!
Jedina pomoć – operacija
– Kao trogodišnjem djetetu, dijagnosticirana mi je Perthesova bolest. Za nju nema lijeka, opcija je tek operacija koja pomaže ili ne pomaže. Ne zna joj se uzrok, a zaustavlja cirkulaciju pa propadaju zglobovi koljena i kukova, a prijeti amputacija ili invalidnost. Sjećam se kako se kao dijete nisam mogao ni igrati u dvorištu koliko su me kukovi boljeli. Kad sam otišao u bolnicu, rekli su mi da bih ostao bez noge da sam došao nekoliko dana poslije. I spasili su me – prisjeća se velteraš Gluhak.
U to doba nije smio ni hodati, a srećom, operacije kroz koje je kao dijete prošao bile su uspješne. Tri desetljeća poslije, renomirani je borac, jedan od najdugovječnijih.
– Došao sam do krune karijere, borbe za titulu prvaka. Iza mene je 11 godina profesionalne karijere, bit će mi ovo 24. borba, a moj je meč bio svojedobno i prvi u FFC organizaciji. Sljedeći petak u Beču se protiv Laszla Senyeija borim za prvu titulu FFC-a u velter kategoriji.
Vaša bi priča mogla poslužiti kao predložak za film?
– Volio bih to, ali ne zbog mene, već kako bi ljudi naučili nešto o Perthesovoj bolesti, kojoj se ni dandanas ne zna uzrok...
Kako žive borci? U usporedbi s nekim tko, recimo, radi u banci?
– Svi se mučimo. I mi i oni. Teško je zaraditi dovoljno novca da kupe kuću ili stan. Nedavno sam se borio u Čečeniji, na poziv tamošnjeg predsjednika Ramzana Kadirova, ne bih li uspio nešto zaraditi. U pripremama mi financijski pomažu prijatelji, pogotovo Ivan Papić i njegova građevinska tvrtka. No, u sportu sam iz ljubavi, ne gledam ga kroz novac. Ako dođe, super, ako ne, nakon karijere ću raditi kao trener.
Poznat ste kao nokauter, snažnog udarca, a u dva navrata ste čak na mečevima lomili i šaku?
– Šale se da prejako udaram. Istina, kako me kao dijete spasio ortoped dr. Miroslav Hašpl, tako su mi nedavno, operacijom šake, karijeru spasili dr. Tadija Petrović i dr. Marijo Malović. Usto, iščašio sam oba ramena, imao puknuće nosa, obaju bubnjića, butnog mišića...
Nadimak vam je Braveheart, po beskompromisnom stilu borbe, no i po želji za pomoći drugima. Kome ste sve pomagali?
– Manje važno... Ako inzistirate, neki dan sam pomogao nepoznatom čovjeku kojeg sam sreo ispred dućana, kupio mu dvije glavice luka, ulje, rižu i kupus, kako bi mogao napraviti ručak. A pomogao sam svojedobno i američkom sprinteru Tysonu Gayu. U životu ne treba misliti samo na sebe, već pomagati drugima. To je najvažnije. Dobro se osjećam kad nekome pomognem, to novac ne može platiti.
Životni moto - ne odustati
O čemu se točno radilo, kako ste pomogli, uz Usaina Bolta, najbržem čovjeku na svijetu?
– Sjetit ćete se kako je Tyson Gay pobijedio na Hanžeku u Zagrebu. Tih dana ja sam mu bio vozač i tjelohranitelj, a zanimljiva se situacija dogodila neposredno prije utrke na 100 metara. Netko je zaključao njegovu svlačionicu u kojoj su bile šprinterice, dres, stvari... Nastup na utrci bio je u pitanju. Amerikanci nisu znali što će, utrka je trebala početi za pet minuta... Rekao sam da ću ja stvar s vratima riješiti, a samo ću vam reći da me Tyson poslije toga zvao Karate Kid, ha-ha. I danas se znamo čuti, ostali smo dobri.
Vaša životna priča je – ne odustati. Digli ste se iz invalidskih kolica pa kasnije ušli u ring. Sad idete i po pojas... Koji vam je moto, što vas tjera, što je spiritus movens?
– Na prvom mjestu su mi – vjera, obitelj i kuća. To mi je svetinja! Postat ću uskoro otac, djevojka mi je najveća podrška. Kao i trener Leon Beneta iz Leon Gyma. A sport mi je pomogao i u bolesti, izgradio me kao pozitivnu osobu. Moto mi je nikad ne odustati! Ako ne pokušaš, nećeš ništa napraviti. Nije važno koliko puta padneš, već koliko se puta digneš...
>> Nikad snažniji FFC event s dva meča za titulu prvaka!
vjera, obitelj, kuća. BRAVO BRATE ! sve naj naj u karijeri i životu !