Bila je subota 8. rujna 2007. godine, a Maksimir je skandirao tražeći ulazak golobradog, plavokosog mladića koji dotad nijednom nije nastupio za A-reprezentaciju. Nekoliko minuta poslije Slaven Bilić uslišao je želje publike i omogućio Ivanu Rakitiću debi za vatrene. Prošlo je od tada nešto više od 13 godina, taj tada golobradi mladić priuštio nam je u međuvremenu neizmjerno mnogo veselja, a onda prekjučer šokirao sve objavom da više nikada neće odigrati utakmicu za vatrene. Šteta, uvjereni smo da je 32-godišnji Ivan mogao još puno dati u hrvatskom dresu, ali njegovu odluku moramo poštovati. Otišao je kao igrač s čak 106 utakmica za A-reprezentaciju, po čemu je na četvrtom mjestu u povijesti vatrenih. Bio je jedan od ključnih igrača u pohodu na rusko srebro.
Prvu utakmicu tog 8. rujna 2007. u Maksimiru protiv Estonije, Ivan, a ni njegova obitelj, sigurno neće nikada zaboraviti.
– Bio sam s cijelom obitelji na toj utakmici, na tribinama, i sad se naježim kada se sjetim trenutka kada je publika tražila da uđe u igru. Uh, kako sam bio ponosan na sina, pogotovo zato što smo prošli i neke dosta ružne stvari prije toga – prisjetio se Ivanov otac Luka Rakitić.
S 15 ga zamalo odveo Chelsea
A te ružne stvari bile su prijetnje nekih Švicaraca zbog odluke da Ivan ipak izabere kockasti dres.
– I dandanas u sobi čuvam ta pisma, prijetnje, a ima ih jako puno, cijela vrećica. Znate, Ivan je bio kapetan Švicarske još od 12. godine. I uvijek je bio uvjerljivo najbolji, klasa iznad svih. Nudili su mu i kapetansku traku u seniorima. Ma naravno da su željeli da nastupa za njih, ali neki su u tim prijetnjama baš pretjerali, prijetili su nam i smrću – kazao je Luka.
Tih nekoliko mjeseci, dok je Ivan vagao za čiju će seniorsku reprezentaciju nastupati, za obitelj Rakitić bili su jako stresni. Otac Luka, iako je silno želio da sin izabere Hrvatsku, u njegovu odluku ipak se nije miješao.
– Naravno da smo uvijek zajedno u Švicarskoj gledali svaku utakmicu Hrvatske i navijali. A kada je Dinamo u Europi došao igrati protiv Grasshoppersa, na tribinama sam na jednom ramenu držao Ivana, a na drugom drugog sina Dejana. I već tada je Ivan bio jako talentiran i znao sam da će jednog dana biti kapacitet za hrvatsku reprezentaciju. Ustvari, vjerovao sam to već kad je imao sedam godina! Imao je oduvijek nevjerojatnu želju za treningom, sjećam se da smo trenirali i po snijegu. Otišli bismo na igralište u Möhlinu, Ivan, Dejan i ja, te satima vježbali prekide, šut po golu i druge stvari... – rekao nam je tata Luka, a prisjetio se i jednog dana u kolovozu 2007. godine kada je Ivan cijeloj obitelji priopćio svoju odluku.
– Kazao je: “Tata, odlučio sam, igrat ću za Hrvatsku.” Znate, to mi je bio najemotivniji dan u životu. Bio sam tako ponosan što je presudilo njegovo srce, ljubav prema Hrvatskoj, jer ja mu nikada nisam nametao da izabere Hrvatsku iako sam to htio. U tom trenutku kroz misli su mi prošla sva odricanja koja su prethodila mogućnosti da uopće nastupa za vatrene – kazao nam je tata Rakitić.
A tih odricanja bilo je jako puno.
– I drugi sin Dejan bio je jednako talentiran, vozio sam njega i Ivana svaki dan iz Möhlina do Basela koji je bio 30 km udaljen. Morao sam bježati s posla da sve stignemo. A nije bilo lako, jer trebalo je to sve i financijski pokriti.
A financijske probleme Rakitići su mogli riješiti kada je tada 15-godišnjem Ivanu stigla ponuda iz Chelseaja!
– Imao sam doslovno pet franaka u džepu kada je stigla ta ponuda Chelseaja. Nudili su mu sjajnu plaću, a meni posao u Londonu. A paralelno su stigle i ponude Manchester Uniteda, Borussije D., Tottenhama i još nekih velikana. No mi smo sve odbili i pristali ostati u Baselu. Znao sam da bi u Chelseaju bio samo broj – prepričao nam je Luka.
I dobro su razmišljali, jer Raketa je za seniore Basela debitirao već sa 16 godina i pet mjeseci, a ubrzo postao i standardni prvotimac. Nakon toga oko je na talentiranog Rakitića bacio i Dinamo, to jest Zdravko Mamić, no u redu za Ivana već je čekao Schalke pa prelazak u Maksimir nije bio ni izdaleka moguć.
Već s 19 Rakitić je završio u Schalkeu, gdje je bio do 2011. godine kada je potpisao za Sevillu. A od ljeta 2014. pa do prije mjesec dana bio je član velike Barcelone, gdje je postao jedan od nezamjenjivih igrača katalonskog kluba, ukupno odigravši čak 310 utakmica za katalonskog diva. Koliko je to velik doseg, potvrđuje da je po broju naslova na 19. mjestu među svim nogometašima koji su u 120 godina nosili dres Barcelone! Odnosno, na četvrtom mjestu među strancima!
Modrićev emotivan istup
I u Hrvatskoj se ponekad osjećao kao “stranac”. Bilo je sumnji, bilo mu je teže zato što nije rođen u Hrvatskoj, neki su ga olako prozivali i osuđivali kada bi propustio poneku utakmicu vatrenih, ali na kraju je uspio – odlazi kao jedan od najvećih nogometaša Hrvatske u povijesti.
Već nakon srebra na SP-u Raketa je razmišljao da se poput Mandže, Sube i Ćorluke oprosti od hrvatskog dresa, no takvu odluku nije donio. Želio je odigrati još i Euro 2020., te se onda oprostiti od najdražeg mu kockastog dresa. No pandemija koronavirusa sve je poremetila, pa i Rakitićeva razmišljanja, te je prekjučer definitivno prelomio i zauvijek napustio reprezentaciju, barem što se igračke karijere tiče. Raketa, hvala na svemu.
Na Ivanov oproštaj jučer je na Instagramu emotivnom porukom reagirao i Luka Modrić: “Sa žaljenjem sam prihvatio tvoje osobno izgovorene mi riječi i odluku o odlasku iz reprezentacije. Istovremeno osjećam veliko zadovoljstvo što smo više od 13 godina dijelili neponovljivu Vatrenu priču. Bila je čast igrati s tako velikim igračem i uz zahvalnost iskazujem ti poštovanje za sve što si učinio za reprezentaciju i naš nogomet. Osjećaj sjete prati tvoj oproštaj od najdražeg nam dresa, ali bogatstvo emocija koje nas vežu čine nas sretnim jer ćemo o njima zajedno pričati cijelog života”.
Germania ponudu pogledaj ovdje.
Jedan je Raketa....srce hrvatsko tuce u grudima tih ljudi....hvala mu na trenucima srece i ponosa koje nam je sa ostalima Vatrenima podario...nek ga Bog cuva