Mateo Garralda, bivši sjajni rukometaš brojnih španjolskih klubova i nezamjenjivi desni vanjski igrač reprezentacije, u svojoj kratkoj trenerskoj karijeri postigao je velik uspjeh s Čileom.
Naime, Čile je u prvom kolu naše skupine senzacionalno pobijedio Bjelorusiju i otvorio si vrata ulaska u osminu finala.
Da bi ušao među 16 najboljih, Čileu u zadnjem kolu treba bilo kakva pobjeda nad Saudijskom Arabijom ili čak poraz i s tri gola razlike ako Bjelorusija ne pobijedi Njemačku ili Mađarsku.
– Pobjeda nad Bjelorusijom za mene je bila prilično emotivna. Ne krijem, pustio sam suzu – rekao je Garralda.
Počeo je igrati u malom klubu Burlada, u gradu gdje je i rođen. Prava igračka karijera počela mu je u Granollersu, gdje je igrao pet sezona. Potom prelazi u madridski Atletico, pa u TEKU Santander, a zvjezdane trenutke doživio je u Barceloni, gdje je igrao i s Patrikom Ćavarom.
– Mateo je poseban, prava ljudina. Kada sam došao u Barcelonu, Masip i on odmah su me uzeli pod svoje. Kako nisam znao jezik, oni su me učili, stalno sam bio kod njih u gostima, često smo ručali zajedno. Za njega bih rekao da ima srce kao planina. Tako neustrašiva igrača nikad nisam vidio. Koliko je samo udaraca znao primiti. No znao ih je i zadati jer je u obrani bio prilično žestok. S dva metra visine i sjajnim šutom u to vrijeme bio je jedan od najboljih svjetskih šutera – rekao je Ćavar, koji ga jako dugo nije vidio.
S obzirom na to da ga u Španjolskoj nema već neko vrijeme, nisam ga mogao ni sresti kad sam prije nekoliko tjedana bio u Barceloni. Vidio sam ga na TV-u tijekom prijenosa utakmice Hrvatska – Bjelorusija. Sjedio je na tribini s Ivanom Balićem. Trebalo mi je nekoliko minuta da ga prepoznam – rekao je Ćavar.
Mateo je šest puta osvojio Ligu prvaka. Jednom sa Santanderom, četiri puta s Barcelonom te s Portlandom.
– Jako se dobro sjećam utakmica sa Zagrebom. Najteža gostovanja bila su mi u Ledenoj dvorani. Zagreb je imao najbučnije navijače u Europi i najluđu atmosferu. Bilo je pakleno. Sjećam se finala iz 1999. godine kada sam u Zagrebu odmah na početku dobio crveni karton, ali smo na kraju izvukli 22:22. U uzvratu smo slavili pobjedu s 11 pogodaka prednosti – sjeća se Garralda.
Iz moćne Barcelone otišao je na kraju te sezone u Portland.
– Na mjestu desnog vanjskog pucača u Barceloni je sve veću minutažu dobivao Iñaki Urdangarin, koji je nedvojbeno bio odličan rukometaš, pa sam odlučio otići u Portland. U prvoj sezoni osvojili smo Kup kupova, a 2001. i Kup prvaka. Prekinuli smo petogodišnju vladavinu Barcelone, od koje smo bili bolji u finalu. Bilo je malo neobično igrati protiv igrača s kojima sam ostao jako dobar prijatelj, ali mi je na kraju bilo drago što smo im uzeli trofej.
Portland je u to vrijeme imao sjajnu momčad. Bili su ondje Jackson Richardson, Mikael Jakimovič, Oleg Kiseljev, Ibañez Hombrados – istaknuo je Garralda. Nešto kasnije u Portlandu je igrao s našim rukometnim virtuozom Ivanom Balićem i vratarom Venijem Losertom. Karijeru je završio u Guadalajari 2012. godine, a jedini klub u kojem je igrao izvan granica Španjolske bio je danski Kolding.
– Trenersku karijeru počeo sam u Guadalajari, potom sam jednu sezonu bio u Rumunjskoj, 2015. bio sam izbornik Portorika, a sada sam izbornik Čilea. Uživam u rukometu – rekao je Garralda.
