Redakciji se javio jedan zločesti čitatelj s duhovitom dosjetkom: Kako bi se Zlatko Kranjčar zvao kada bi ga izabrali za papu?
- Pio.
To da Cico voli čašicu znamo već godinama i nikada nam nije smetalo. Čak i kad je preuzeo reprezentaciju, na to smo gledali sa simpatijama, kao i čitava javnost.
I takav izbornik u kvalifikacijama za SP 2006. bio je briljantan, ali tu visoku razinu, nažalost, nije održao.
Podulja je lista njegovih gafova uoči natjecanja u Njemačkoj, za vrijeme svjetske smotre, ali i poslije nje. Oni su mu i presudili; loše koncipirane pripreme za SP, totalni rezultatski podbačaj u Njemačkoj, a potom i potpuni nedostatak samokritike, što je zapravo najviše iritiralo.
Za njegova mandata, sjajno ozračje iz kvalifikacija potpuno je narušeno, okrenuo je protiv sebe najvažnije igrače, a nakon svega i veći dio javnosti.
Kranjčaru se ne može zamjeriti što je bio slab prema svome sinu, ali smetalo je što je uporno branio neobranjivo, ustrajući u tome da Niko igra i kada nije bio dobar. Time mu je zapravo samo odmogao i navukao bijes publike.
Nakon svršetka SP-a, Cico je prvi put pokazao da nema nimalo samokritike, da je preosjetljiv, tašt, čak i nekorektan. Recimo, prema legendarnom Zvonimiru
Bobanu, čija kritika nije bila nimalo zločesta, nego konstruktivna. Vrteći svoj film "Nigdje nisam pogriješio, na SP-u smo bili uspješni", Zlatko Kranjčar je sam sebi presudio. Pa iako mu je statistika na klupi reprezentacije gotovo impresivna, Japan i Australiju mu ne možemo oprostiti.
