Mili Hadžiabdić treću godinu za redom rado je došao Ulcinj, na Mundijal prijateljstva gdje se družio sa svojim nekadašnjim ljutim suparnicima iz Partizana, Crvene Zvezde, Sarajeva, Željezničara, Čelika, Slobode...U karijeri je igrao samo za dva kluba, Velež i Hajduk. Najčešće ga možete vidjeti u trenirci Bayerna iz Münchena.
- Veliki sam navijač kluba iz Bavarske. Živim u Njemačkoj već 32 godine i logično je da navijam za najbolji i najuspješniji klub te zemlje. Sestra mi se udala 1969 godine u Münchenu. Ovu trenirku mi je sin poklonio za jedan rođendan i zato je s ponosom nosim – priča Mili.
Nogomet je bio Vaš prvi izbor sporta?
- Najsretniji bi bio da sam postao pjevač. Ali, nisam. Stadion Veleža bio mi je 100 metara od kuće. U obitelji su već svi igrali nogomet kad sam se rodio. Brat Džemal, dva rođaka, svi su oni počeli u Veležu pa sam i ja pokušao. Kad sam počeo trenirati mislio sam da ću biti dobar vezni igrač. Ali, život me odlučio drugačije. Na jednoj juniorskoj utakmici trener me stavio na braniča i tu sam ostao cijelo vrijeme.
Jeste li s bratom zajedno igrali?
- Jesam i to samo jednu utakmicu. Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Leotara. On je bio lijevi a ja desni branič. Kako je izašao na poluvremenu izvan igre mogu reći da sam s bratom zajedno odigramo samo 45 minuta. Žao mi je što nije bilo više zajedničkih utakmica, mislim da bismo bili dobar tandem. Kad sam počinjao karijeru on je već otišao igrati u Englesku, u Swansea..
Kako je bilo u Veležu?
- Super. Bilo je to vrijeme romantike u nogometu. Imali smo sjajnu momčad, odličnog predsjednika, trenera, a da ne govorim o navijačima.
Ali, nikad niste bili prvaci Jugoslavije?
- Uh, nisu nam dali. Više puta smo bili blizu. Nismo imali dovoljno novaca da pokrijemo neke utakmice. To je naravno samo moja teorija. Nikad se to ne može dokazati.
Da li se moglo dobro živjeti od nogometa?
- U moje vrijeme čak i da. Svaki igrač imao je automobil, stan, vrlo brzo se rješavala egzistencija. Moj otac je radio kao vozač autobusa 45 godina. Njemu je trebalo 25 godina rada kako bi zaradio za stan. Imao je petoro djece, a meni je trebalo šest godina da dobijem stan.
Bili ste brojna obitelj?
Nas dva brata smo igrali nogomet, jedan brat radio je u tvornici Soko Mostar, nažalost nije više živ. Tu su i dvije sestre. Nisu bile sportašice ali su voljele sport.
Kao branič imali ste sigurno velikih problema s ponekim napadačima u ligi koja je bila krcata zvijezdama?
- Uh, bilo je puno onih koje je bilo teško čuvati. Među top tri sigurno su Dragiša Binić iz Zvezde, Zlatko Vujović iz Hajduka i Nebojša Vučičević iz Partizana. Bili su brzi, bili su sjajni dribleri i znali su ulaziti u prostor, iza leđa suparnika. I još su bili dobri tehničari. U moje vrijeme braniči nisu bili kao današnji koji stalno idu prema naprijed. Mogu se pohvalit da sam kao branič postigao šest pogodaka u ligi bivše Jugoslavije ali sam i puno pogodaka namjestio. Bilo je još puno sličnih braniča poput mene u to vrijeme, primjerice Spasić iz Partizana i Vulić iz Hajduka.
Gdje Vam je bilo najljepše igrati?
- U Splitu, na Poljudu. Atmosfera je uvijek bila super. Luda, paklena, pogotovo kada bi se igrale velike utakmice.
Kakva su Vaša iskustva protiv Dinama?
- Uvijek dobra. Uvijek bi u Mostaru bio pun stadion. Doduše, Dinamo je imao velik broj navijača u Hercegovina tako da je uvijek zapadna tribina bila u njihovim bojama.
Kartoni?
- Samo jedan u karijeri. I to protiv Čelika u Zenici, tri dana prije finala kupa protiv Dinama. Bilo mi je krivo što nisam mogao igrati finale. Vodili smo 2:0 kad je Čelik krenuo u kontru. Pokušao sam zaustaviti kontru, napravio prekršaj i sudac Glavina iz Klisa dao mi odmah crveni karton. Nije imao osjećaj da igram finale za tri dana. Mogao mi je oprostiti i dati žuti karton. Upozorio me trener Bajević da budem oprezan jer nam sudi Glavina, a bio sam tada u životnoj formi. Htio sam poslije kartona kopačkom gađati suca, ali sam na kraju odustao. Poludio sam. Tada bi za osvajanje kupa dobili 5000 njemačkih maraka, a ja ne bih sudjelovao u raspodjeli jer ne bi igrao.
Nemile scene na Marakani
Kako je došlo do Vašeg transfera u Hajduk?
- To je bilo krajem osamdesetih. Velež je upao u financijsku krizu i negdje su se morali nabaviti novci, a najlakše je bilo prodajem igrača. U to vrijeme bio sam kapetan, Hajduk je pustio Rade Tošića u Zvezdu i njima je trebao novi branič. Kako sam bio kućni prijatelj s obitelji Slišković, došlo je do brzog dogovora s Juricom Jerkovićem. Za mene je to bio dobar potez. Život u Splitu bio je super. Šteta što nije dugo trajalo, zbog rata. Kad sam došao u klub već je mirisalo na probleme ali nitko nije očekivao da će doći do rata. Liga je bila prekinuta i nisam mogao živjeti u Splitu a da ne igram. Tražili su me odštetu od 250 000 njemačkih maraka, a u ugovor je pisalo da ako odlazim ranije odšteta je 65.000 maraka. Bilo je velikih turbulencija u klubu.
Igrali ste zadnje finale jugoslavenskog kupa između Hajduka i Crvene Zvezde?
- Nisam trebao igrati tu utakmicu. Samo dva dana prije finalne utakmice Kupa sahranio sam svoju desetomjesečnu kćerkicu koja je nastradala u saobraćajnoj nesreći. Supruga mi je bila tada u bolnici i nije imala pojma da je malena umrla. Morao sam najprije ženi u bolnici reći da je Romana poginula. Kad je žena čula da želim igrati, poludjela je, rekla mi je da nisam normalan. Odgovorio sam joj da moram, da je to jače od mene i da protiv sebe ne mogu. Razmišljao sam, ako ostanem u Mostaru, totalno ću prolupati. Uzimao sam tablete za smirenje nekoliko dana da koliko-toliko ostanem priseban. U nedjelju navečer sam javio Skoblaru da ću doći i za Split sam krenuo ujutro oko sedam. Možete misliti kako mi je bilo voziti. Skoblar, tadašnji trener Hajduka, molio me da igram. Rekao mi je - Mili, ako ti ne budeš igr'o, mi ćemo izgubiti utakmicu." Sad, zamislite vi sebe sada, da ti netko u tom momentu nešto kaže tako, hajde' da kažem, moralno, da te pogodi u srce. Eto, pod tim uvjetima, pod tim okolnostima, ratom faktički koji je počeo, ideš i igraš to finale. I budem, uz Bokšića, jedan od najboljih igrača. I to mi je čast Samo šest dana prije tog beogradskog finala u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca, nakon čega su i najveći optimisti shvatili da je rat neizbježan. Zbog tog masakra igrači Hajduka su u finalu igrali s crnim florom na rukavima.
To je i utakmica koja je obilovala nemilim scenama?
Dvojica prijatelja iz mlade reprezentacije, Siniša Mihajlović i Igor Štimac stalno su bili u verbalnom duelu. Prvo je nervozni Štimac u 59. minutu zbog prigovora zaradio žuti karton, a samo minutu kasnije javnu opomenu dobio je i Mihajlović zbog starta s leđa nad Štimcem. U 70. minutu sve se zakuhalo, kada je Mihajlović neoprezno startao na Grgicu Kovača, što je izazvalo veliku gužvu na terenu. Dotrčao je do njega Ante Miše i uhvatio ga za kosu. Zanimljivo je da su Mihajlović i Miše pohađali istu osnovnu školu u Borovu. Sudac Adem Fazlagić iz Čapljine isključio ih ej obojicu. Jedan drugom što su govorili na terenu, to je meni kao Mostarcu bilo neshvatljivo. To su bile toliko nacionalne bljuvotine između njih dvojice da je to...Upravo sam ja prišao Fazlagiću i rekao mu da ih obojicu isključi, što je i napravio. Kovač je zbog ozlijede također napustio teren, dok je Miše, iako je bio najratoborniji prošao bez kazne. Pobijedili smo pogotkom Alena Bokšića, a Crvena zvezda će tri tjedna kasnije osvojiti Kup prvaka. To su meni bili možda posljednji dani karijere. Znao sam što se događa. Na tom sam finalu stavio ruku na srce i pjevao Jugoslovensku himnu. Zbog toga sam otjeran iz Hajduka – priča Hadžiabdić.
Sreća da na toj utakmici nije bilo puno gledatelja?
- Da, bilo je oko 10 000 gledatelja. Da je bilo 50 000 tko zna što bi bilo. Moram priznati da su ostali igrači Zvezde, osim Mihajlovića, bili korektni. Čak je korektan bio i Savičević kojeg sam čuvao i nije napravio ništa na toj utakmici. Na kraju smo Beograd napustili bez incidenta, s peharom u autobusu.
Kakav je bio povratak u Split?
- Već na aerodromu dočekalo nas je 10 tisuća navijača i od aerodroma do stadiona, uz cestu, bilo je jako puno naših pristaša koji su nas pozdravljali. Cijela magistrala do Splita, bila je zatvorena. Na stadionu nas je dočekalo još 10 000 navijača.
FOTO Ovo su bolje polovice dinamovaca! Pogledajte ljepotice koje ljube plavi dečki
Kad ste saznali da napuštate Hajduk?
- Nakon što smo odigrati prvenstvenu utakmicu protiv Zvezde, to je bilo nekakva dva tjedna kasnije. Izgubili smo s 1:0 a pogodak za njih dao je Pančev. U međuvremenu je Skoblar dao otkaz i za trenera je došao Poklepović. Na toj utakmici došlo je do tučnjave između Mihajlovića i mene jer me udario laktom. U toj gužvi na travnjak ulijeće Poklepović. Dragiša Binić nije znao da smo promijenili trenera pa je mislio da je to nekakav navijač Hajduka i doslovce ga nokautirao na travnjaku. A mi im prije početka donijeli cvijeće za osvojeni naslov Kupa prvaka. I onda se dogodio dan odluke. Bio je četvrtak. U svlačionicu su došli Buljan i Rožić i rekli su da više ne igram za klub. Pet minuta sam im držao predavanje. Ako su njihov dvojica stavljali ruke na himnu bivše Jugoslavije dok su igrali za reprezentaciju, zašto bi se to meni zamjerilo
Kad je počeo rat otišli ste u Njemačku, što ste tamo radili?
- Svašta. Nešto sam malo igrao nogomet amaterski. Radio sam primjerice u tvornici tramvaja. U tvoj tvrtki bilo je stotinu radnika iz bivše Jugoslavije koji su me odmah prepoznali. Da, bilo im je čudno što jedan tako vrhunski nogometaš popravlja tramvaje. Igraš finale kupa 1991., a 1992. godine radiš u tvornici. Za nevjerovati, zar ne? Rad u Njemačkoj donio mi je samo bolove u leđima i vratu. Kada tome dodat sve on silne ozlijede koje sam imao kao nogometa, dobro je da nisam stopostotni invalid. Operirao sam preponu, slijepo crijevo, imao sam lom desne noge, operacija lijevog zgloba. U Njemačkoj sam na jednoj amaterskoj utakmici slomio tri rebra. Jedno rebro išlo je prema srcu, bio sam blizu smrti. Ostao sam živ i poslije teže korone. Tri tjedna kao da nisam bio živ. Za vrijeme rata gađali me snajperom. Promašili su, srećom. Umalo sam stradao od granate koja je pala četiri metra od mene. Da, imao sam puno sreće u životu. Nije sramota raditi u tvornici, sramota je ništa ne raditi.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije niste igrali?
- Bilo je nekih naznaka, pogotovo u sezoni 85/86 kad sam igrao najbolji nogomet. Bio sam najbolje ocijenjeni branič. Uspio sam odigrati pet utakmica za reprezentaciju BiH. Brat je odigrao puno više od mene za Jugoslaviju.
Kakav ste danas s bratom?
- Uvijek odličan. On sad živi u Mostaru, tamo je sagradio kuću. Eto ja s obitelji živim u njemačkoj. Sin je završio fakultet, nešto vezano za marketing. Ima 32 godine i sljedeće godine se ženim. Imam i kćerku od 20 godina koja sljedeće godine počinje studirat.
Da li danas pratite nogomet?
Malo se bavim menadžerstvom pa dosta pratim sve lige bivše Jugoslavije. I hrvatsku ligu. Često sam u Splitu. Volim Hrvatsku, uostalom vjenčao sam se 1989, godine u Hrvatskoj. To je jedna od najljepših zemalja u Europi. Tio je moje mišljenje. Mogao bi ove sezone Hajduk konačno biti prvak. Ali, Dinamo je uvijek Dinamo, uvijek je opasan. Gattuso radi dobar posao i ako zadrži ovakvu atmosferu mogli bi na kraju slaviti.
Koji vam je danas branič najbolji u svijetu?
- Marokanac Hakimi. Bez premca.
A Luka Modrić?
- Ja se sad morao ustati sa stolca. Tako je svaki put kada mi netko spomene Modrića. Kapa do poda. Čudo od igrača. Da sam trener on bi bio moja najveća ljubav. Kako samo igra lakoćom u Real Madridu, njegovu igra vanjskom nogom nije nitko usavršio kao on. Takvu igru vanjskom imao je još samo jedan igrač – Beckenbauer.
Ko je igra za hajduk medju nama navijacima ostane "vjecan". Mili Hadziabdic, Dragi Setinov, mili i dragi, "najljubaznija" obrana bilih svih vremena.