Dževad Šećerbegović (65) bio je jedan od najboljih nogometaša tuzlanske Slobode svih vremena. Igrao je na mjestu lijevog krila, bio je lagan kao perce, ali su radijski i televizijski novinari znali lomiti jezik izgovarajući njegovo prezime. I onda ga je pokojni Ivan Tomić, sjajni radijski reporter, prozvao Šećer i tako je ostalo do danas.
Hrvatska me nije iznenadila
– Sjećam se Tomićevih prijenosa. Doduše, ja ih nisam mogao slušati jer sam u to vrijeme bio na travnjaku, ali kasnije su mi prijatelji prepričavali. Meni jedan od najdražih komentara bio je kada sam igrao za reprezentaciju bivše Jugoslavije protiv Luksemburga. Nakon jednog mog prodora Tomić je rekao: "Šećeru, Šećeru, ne može te zaustaviti ni luksemburška žandarmerija" – istaknuo je Dževad.
GALERIJA Dinamo pobijedio Astanu i uvjerljivo prošao u 3. pretkolo Lige prvaka (0:2)
Nakon igračke karijere nije otišao u trenerske vode, ali ni menadžerske.
– Sad sam nekoliko godina umirovljenik. Poslije nogometne karijere dugo sam radio kao direktor gradskog stadiona Tušanj u Tuzli. To je nešto što me zanimalo, tu sam se nekako najbolje ponašao.
Pratite li nogomet?
– Gledam europske utakmice i svjetska prvenstva. Kad smo već kod svjetskih prvenstava, svaka čast Hrvatskoj. Na zadnja dva SP-a biti drugi i treći – to mogu samo velike i vrhunske reprezentacije. Mene ti plasmani nisu puno iznenadili jer znam kakve kvalitetne pojedince imate. Često sam znao dolaziti u Zagreb i gledati Hrvatsku. Dobar sam prijatelj s Ivanom Cvjetkovićem, nekad sjajnim igračem, danas uspješnim menadžerom.
Danas izgledate gotovo isto kao prije trideset-četrdeset godina?
– Nekad zaigram nogomet, ali više igram tenis. Gotovo svaki dan. Nekako sam zavolio taj sport, a moram priznati i da nisam loš. Mogao bih dobro proći na nekim veteranskim turnirima, ha-ha.
VEZANI ČLANCI:
Rođeni ste u malom mjestu Gornji Rahić?
– Do ozbiljnog treniranja nogometa u Slobodi trenirao sam nekoliko drugih sportova. Najmanje me bilo u nogometu. Trenirao sam gimnastiku, plivanje, stolni tenis i tenis. Nogomet sam igrao za ulicu i za školu. Imao sam veliko dvorište pa sam mogao ganjati loptu bez straha da ću razbiti prozor ili nešto slično.
Jugoslavenska liga bila je u to vrijeme jedna od najjačih u Europi.
– Svaki klub imao je barem dvojicu izvanserijskih igrača, a da ne govorim o klubovima velike četvorke. Zanimljivo je kako su u svakom kubu igrali uglavnom domaći igrači, nitko nije nikoga dovodio sa strane. Rijetki su bili igrači, ako pričamo o onima vrhunskima, koji su mijenjali klubove unutar zemlje. Stranaca nije bilo ni u primislima. Sloboda je bila jedne godine druga u prvenstvu. Jednom prilikom mi je Biće Mladinić, vrhunski trener, rekao – da se Sloboda zove Partizan i da igra u Beogradu, bili bi barem pet-šest puta prvaci bivše Jugoslavije.
Znate li koliko ste pogodaka postigli u karijeri?
– Ne znam. Ne zanimaju me puno statistike. Nisam bio gol-igrač. Više sam volio asistirati. Jedan od najdražih pogodaka dao sam Zoranu Simoviću kada smo igrali protiv Hajduka – istaknuo je Dževad koji je u karijeri zabio deset pogodaka za Slobodu u 187 utakmica te još 13 pogodaka za turski Beşiktaş u 62 utakmice.
VEZANI ČLANCI:
Priča se da su u to vrijeme nogometaši bili jako popularni?
– Kako ne. Nije bilo kafića ili restorana u Tuzli gdje sam morao nešto platiti. Htio sam platiti, daleko do toga, ali gazde jednostavno nisu dali, njima je bila čast da im u goste dolaze popularni nogometaši, Čak nas ni policija nije kažnjavala za prometne prekršaje kada bi vidjeli tko je za upravljačem.
Jeste li kojim slučajem mogli završiti u Hajduku ili Dinamu?
– Moja najveća greška bila je što sam cijelo vrijeme ostao u Slobodi. Hajduk me zvao nakon što sam s reprezentacijom Jugoslavije bio četvrti na Olimpijskim igrama u Moskvi. Nudili su sjajne uvjete, ali jednostavno nisam otišao. Crvena Zvezda nudila mi je ček na koji sam trebao upisati koliko želim za prijelaz. Nisam ništa napisao...
Kakve su bile plaće?
– Ništa posebno, nije se puno zarađivalo. Jedina dobra stvar u to vrijeme je bila što su igrači koji su igrali u klubu osam do deset godina mogli tražiti stanarsko pravo. Dobro, mogao sam kupiti stojadina. Inače, najviše sam trošio u izlascima. Mogu reći da sam za svojih deset godina igranja od Slobode dobio onoliko koliko danas jedan Bruno Petković iz Dinama zaradi u mjesec dana.
VEZANI ČLANCI:
Dobro, zaradilo se ipak nešto u Beşiktaşu, jedinom klubu uz Slobodu u kojem ste igrali?
– U Turskoj sam zaradio puno više nego u Slobodi. Stanovao sam u elitnom dijelu Istanbula, u blizini stadiona, jedne godine bio sam proglašen i za najboljeg stranog igrača koji je ikada igrao u tom klubu.
Tulumarili smo više i od dinamovaca
Sa suprugom Edinom Dževad Šećerbegović u vezi je još od ranih srednjoškolskih dana. Četverogodišnja veza okrunjena je skladnim brakom, koji traje od 1978. godine, a Edina je i glavni krivac što nikada nije zaigrao za Crvenu zvezdu, jedan od najboljih timova bivše države. Njegova blistava karijera opisana je i u knjizi "Poker asova". Ona govori o životima i karijeri ubojite četvorke "crveno-crnih", koju čine Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević, Mustafa Hukić i Fuad Mulahasanović, najbolji igrači u povijesti kluba s Tušnja.
Jesu li nogometaši u vaše vrijeme znali izlaziti u noćni život?
– Bili smo gori od dinamovaca koji su dočekivali jutra u Karaki. Osobno, izlazio sam i pio samo od ponedjeljka do srijede. Od četvrtka do nedjelje spremao sam se za utakmicu. Danas ne pijem i ne pušim.
VIDEO Spektakl u Runovićima, mjestu koje je dalo tri kapetana Hrvatske: Zvonimir Boban jedan je od njih!
