Prije nekoliko godina, nakon jedne utakmice za Dinamo, Joe Šimunić došao je pred novinare i rekao:
– Budem li ikad trener, želio bih biti poput Ante Čačića!
Tada je Čačić bio Dinamov strateg, a kad je u rujnu preuzeo nacionalnu momčad, odmah je za jednoga od pomoćnika pozvao baš Šimunića...
– Bio sam u Kanadi kad me Čačić nazvao, šokirao me taj poziv. Najprije sam mu rekao da nemam nikakvo trenersko iskustvo, ali Čačić je baš inzistirao da postanem član njegova stožera. I nisam imao izbora – pa tko će odbiti poziv Hrvatske? U meni su emocije divljale, šok, nevjerica, ushićenje – moj prvi posao nakon igračke karijere i odmah u hrvatskoj reprezentaciji! Uvijek ću biti zahvalan Čačiću – kaže Šimunić koji je izbornikova desna ruka i na ovim reprezentativnim pripremama u Svetom Martinu na Muri. Joe nerijetko na treningu zaigra s donedavnim suigračima, možda je malo izgubio na brzini, ali tehničko mu znanje nitko nikad neće oduzeti...
Hvala Čačiću
A čime ga je to Čačić impresionirao da je još kao igrač poželio biti trener poput današnjeg izbornika?
– Čačića nisam poznavao prije nego što smo se susreli u maksimirskoj svlačionici. U karijeri sam svašta prošao, s brojnim trenerima, a Čačić me oduševio pravednošću i poštenjem. Sve vidi, zna kako se treba ponašati sa skupinom ljudi različitih karaktera. Slični smo karakteri, imamo sličan pogled na život, poštenje je i njemu i meni najvažnije. Gdjekad u životu treba donijeti teške odluke kojima ćeš neke ljude razočarati, ne možeš uvijek sve zadovoljiti. Ali uvijek postoji način kako tu odluku što bezbolnije obznaniti onima koji će biti razočarani, to je stvar ljudskog pristupa – smatra Šimunić.
Što je ljepše, ili lakše – biti igrač ili trener?
– Lijepo je biti trener, ali najljepše je u životu biti igrač! Kao trener moraš paziti na svaku potankost, uvijek moraš biti koncentriran i spreman na brzu reakciju. Najteže je treneru postići da svi igrači budu zadovoljni. To je prava umjetnost, onaj tko uspije u tome, taj je veliki trener!
Kao igrač mislili ste samo na sebe, bili ste sebičniji...
– Eh... Nikad nisam bio sebičan i nikad nisam mislio samo na sebe, uvijek sam se doživljavao dijelom momčadi. Možda mi je to bila mana, tko zna... Mladi igrači nekad teško razumiju neke trenerske odluke, ali kako godine prolaze, počinju razmišljati o tome zašto je trener napravio to i to pa im postane sve jasnije. Iskustvo donosi mudrost...
Zadovoljan karijerom
Ima li ova hrvatska reprezentacija pravoga vođu na terenu?
– Imamo mi nekoliko vođa! Pa tko može reći da Srna, Modrić, Ćorluka, Perišić, Rakitić, Mandžukić, pa i Subašić nisu vođe! To su iskusni dečki, sazreli su u velikim klubovima, daju uvijek svoj maksimum i za primjer su svima. I sve će se to vratiti i naplatiti u vidu dobroga rezultata, kad si pošten na terenu, onda će te i sreća pomaziti.Je li ova Hrvatska jača od one u kojoj ste vi igrali?
– Da! Iskusnija je, zrelija i zato je bolja i jača, karakterno je čvršća!
Što Hrvatska može napraviti na Euru?
– Možemo otići daleko, daleko... I nemojte me ništa pitati o suparnicima, oni se trebaju plašiti nas, a ne mi njih! Najvažnija će, kao i uvijek na velikim natjecanjima, biti prva utakmica – pobijedimo li Turke, onda me pitajte što Hrvatska može napraviti u Francuskoj!
Uz pretpostavku pobjede protiv Turske, može li Hrvatska otići do čak i do kraja, do finala?
– Polako... Prošlost nas uči da je Hrvatska gotovo uvijek kad je pobijedila prvu utakmicu na velikom natjecanju prošla skupinu. Ja sam doživio suprotno, s Hrvatskom sam i gubio i remizirao na startu velikih natjecanja i tada se javljao negativan pritisak jer je sljedeća utakmica bila “biti ili ne biti”.
Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali?
– Nabrojit ću trojicu: Modrić, Rakitić i Kranjčar! Njihova je nadarenost nevjerojatna... Iznimno cijenim i Milana Rapaića, a posebno Dadu Pršu koji je bio fenomen, fantastičan karakter!
Žalite li za nečim iz igračke karijere?
– Ne, apsolutno ni za čime! Znali su me ljudi pitati zašto nisam igrao u nekom većem europskom klubu, ali ja se time nisam opterećivao. Imao sam sjajnu karijeru, pokušavao sam svojim igrama i karakterom učiniti boljim i suigrače.
Karijera vam je naprasno prekinuta drastičnom Fifinom kaznom. Kad sad odvrtite film unatrag, biste li nešto napravili drukčije?
– Molim vas, ne bih o toj temi govorio.
A recite nam samo koliko vas je sve to iscrpilo, koliko vas je potrošilo?
Njemačka je favorit
– Takve životne situacije uvijek namuče i povrijede čovjeka. Onako je kako jest, znam iz kojih razloga i svakoga dana sve više učim. To je sve iza mene, okrenut sam budućnosti. Držimo se nogometnih tema, o njima ću rado govoriti...
Favorit na Euru?
– Njemačka, pa domaćin Francuska! I Španjolska je uvijek opasna...
Živite na relaciji Australija – Kanada – Hrvatska! Kako ste se priviknuli na život nakon igračke karijere?
– Uživam! Osim kad u Kanadi moram čistiti snijeg, ha-ha... Supruga Kristina je iz Kanade, imamo kćer Lucijanu, a u listopadu bismo trebali dobiti i drugo dijete. Djeca su najljepši Božji darovi...
>>Ante Miše: Na veliko natjecanje idem tek kao trener
