Zanimljivo i indikativno pitanje postavio nam je Danijel Jusup (59) kada smo počeli razgovarati o trenerskom kruhu i statusu košarkaških trenera u Hrvatskoj.
- Nije li vama čudno da su obojica hrvatskih trenera koji su osvojili ABA ligu, Slaven Rimac s Cibonom a ja sa Zadrom, trenutno bez posla? Jesmo li mi loši ili se ne uklapamo?
Kuriozitetno svakako jest, a i znakovito, pri čemu treba primijetiti da se spomenuta dvojica različito nose s tom činjenicom. I dok je Rimac prihvatio to da više nije zadovoljavao apetite vodstva ljubljanske Cedevita Olimpije, Jusupu nikako nije sjela odluka vodstva Zadra da mu se zahvali na suradnji. A u trenutku prekida HT Premijer lige njegova je momčad bila vodeća i da su u HKS-u rezonirali kao u pojedinim europskim zemljama, Zadar bi po zatečenom stanju na tablici bio proglašen prvakom.
- Kada napraviš neki lošiji rezultat, lakše se miriš s time da si bez posla te staneš u red i čekaš da dođeš ponovo na red. No, ova situacija mi teško pada. Najprije sam sa Širokim, s vrlo mladom momčadi, osvojio naslov prvaka BiH, a u klubu nakon te sezone nisam ostao. Potom sam sa Zadrom, osvojio Ćosićev kup odnosno prvi trofej za taj klub nakon 13 godina, i također mi nije produžena suradnja. Kada nakon takve dvije sezone ostaneš bez posla to me onda brine i tjera da se zapitam što još moram napraviti da to ne bi bilo tako. Uostalom, da sam dobro radio govori i posjećenost na utakmicama tih klubova, koja je za današnje vrijeme bila velika što znači da su ljudi nešto prepoznali.
Naš sugovornik, inače rođeni Zadranin, u pet je navrata bio trenerom matičnog mu kluba za kojeg je svojedobno i igrao. Osim što je prekinuo trofejnu sušu, Jusup je 2003. osvojio naslov prvaka regionalne lige i to s pobjedama nad Zvezdom i Makabijem. Mijenja li Zadar prečesto trenere?
- Treba reći da je Zadar specifična sredina. On je posebniji jer je tu veća zainteresiranost za košarku s čime se povećava broj ljudi koji si daju za pravo da nešto kažu a samim time i pritisak na klub. No, ne mijenjaju se treneri prečesto samo u Zadru nego i u drugim hrvatskim klubovima.
Zašto je tome tako?
- Ja bih rekao da je trenera puno, a klubova od kojih se može normalno živjeti malo. Doduše, kao netko tko je sjedio četiri godine na KIF-u ja se pitam i što je to trener jer ako tako gledamo onda trenera nema puno. Čini mi se da je u Hrvatskoj vrlo lako postati trener. Ti možeš završiti igračku karijeru i s tri tjedna tečaja ti si trener, a to je nešto što ja nikad ne bih dozvolio. Jer, tako dolazi do hiperprodukcije trenerskog kadra, bez da se ulaže u edukaciju. Rezultat toga je da mi više ne proizvodimo igrače, da smo u tome potpuno zakazali.
Najboljim načinom rada Jusup smatra onim kakav je u američkoj sveučilišnoj košarci u kojoj se radi s igračima između 18 i 23 godine.
- Kod nas većina trenera radi suprotno, oslanjaju se na strance jer za ovaj posao razvoja i proizvodnje igrača treba više stručnosti. Mi smo se sveli da kupujemo polovne proizvode i samim time zatvaramo prostor našim igračima. U nedostatku vlastite proizvodnje, hrvatska se košarkaški suši, kao grana na stablu.
Neće se ovo svidjeti ljudima iz HKS-a, baš kao i sljedeća teza.
- Treneri koji forsiraju strance dobivaju priliku da rade s nacionalnim timovima, a ja to na takav način ne bih honorirao.
Danijel je već govorio o tome da misli da je, svih ovih godina, nepravedno zaobilažen kada se biralo izbornike seniorske reprezentacije.
- Niti sam biran za izbornika niti za trenera najjačih klubova kao što su Cibona i svojedobno Cedevita, dok nije preselila u Ljubljanu. Nikad nisam bio niti u razgovorima oko preuzimanja tih klubova. I vrapci na krovu znaju da me nisu htjeli da ne bi imali problema s onima koji vode našu košarku. A oni me nisu voljeli jer sam progovarao o ovim stvarima, jer sam upozoravao, a vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu.
Da li tu misli samo na bivšu garnituru u HKS-u ili i ovu sadašnju?
- Prvenstveno na bivšu, a za ovu sadašnju ćemo vidjeti.
Od 2012. do 2017. Jusup je vodio momčad Zagreba, a biti na nekoj klupi u Hrvatskoj pet godina danas se čini rekordnim postignućem.
- Zagreb je tada bio u nezavidnoj situaciji, praktički već na izdisaju, no ja sam to radio jer sam dobro surađivao s direktorom Božanićem, jednim košarkaškim entuzijastom koji je puno dao košarci, a na određeni način je marginaliziran. U tih pet godina isprofilirao se priličan broj solidnih igrača, nešto za višu a nešto za hrvatsku razinu. Marčinković je kod nas bio tri godine, a sada je oslonac Splita i reprezentacije. Halilović sada igra u Francuskoj za ozbiljan novac, a za nas je igrao i Novačić. S nama se razvijao i Luka Božić, koji je dosegnuo značajnu razinu pa i Karlo Žganec.
Neposredno pred početak sezone 2017./2018. Jusup je svojevoljno odstupio.
- Klub nije mogao više, a ja sam trebao raditi za plaću koju klub dobije preko gradskog sportskog saveza što bi bilo dvostruko manje no što sam do tada imao. S obzirom na to da je sa mnom bila i obitelj, i dvoje studenata, ja više nisam imao računicu jer bih s takvom plaćom bio u minusu.
Čovjeka koji je otišao dok se klub urušavao pitamo zašto je KK Zagreb nestao?
- Nagomilali su se dugovi iz prošlih sezona pa su plaće kasnije po pet-šest mjeseci. Direktor Božanić je to držao koliko je mogao no više nije išlo.
Je li to klub iz Trnskog platio cijenu previsokim apetitima i želji da igra Euroligu?
- Nemam ja ništa protiv apetita, ideja igranja Eurolige bila je u redu, no tada je stručni dio zakazao. Jer, Zagreb je mogao igrati Euroligu s upola manje novaca no što je tada potrošena. Uostalom, u klubu su tada kao vrlo nadareni klinci bili Šarić, Hezonja i Mavra pa se i njih moglo više koristiti.
I to je bio dokaz, čini se, za sljedeću Danijelovu tezu:
- U Hrvatskoj postoji sirovina, a pitanje je postoji li tehnologija obrade materijala. Do toga se, čini mi se, ne drži o čemu vam govori, možda će to zvučati prepotentno, i to što sam i ja trenutno bez posla.
A da u Hrvatskoj doista ima zlatne rudače govori i činjenica da smo prošle godine imali čak sedmoricu igrača u NBA ligi. A dvojica od njih su se našla i u Jusupovom izboru.
- Drugoplasirani u mom izboru Dario Šarić meni je uvijek bio drag zbog svog pristupa i odnosa i činjenice da gdje god on dođe njega se osjeti. Bogdanović je ukupno gledano naš najkvalitetniji igrač, no ta ozljeda ga je malo usporila. Marčinkovića sam stavio na listu jer je oslonac Splita i igrač iz hrvatskih klubova koji trenutno daje najviše svom klubu i reprezentaciji. Bilan pak u svom klubu igra vrlo kvalitetno.
Najviše bodova, ovaj član našeg ocjenjivačkog suda dao je jednom euroligaškom igraču.
- Do prekida sezone radi pandemije koronavirusa Anadolu Efes je bio glavni favorit za naslov prvaka Europe, a u tom sastavu je vrlo velik igrački utjecaj imao Kruno Simon. Imponira to koliko dobru košarku, najbolju u karijeri, Simon igra sa svojih 35 godina. Ta visoka razina kod njega traje duže nego kod njegovih vršnjaka.
Jusupova petorica u izboru Večernjeg lista za najboljeg košarkaša godine:
1. Krunoslav Simon (Anadolu Efes) ............................... 10
2. Dario Šarić (Phoenix Suns) .........................................7
3. Bojan Bogdanović (Utah Jazz) ....................................5
4. Pavle Marčinković (Split) ...........................................3
5. Miro Bilan (Dinamo Sassari) .......................................1
dobar trener, ali.. možeš biti emotivan i vezan za Marčinkovića ali njemu ni na široj listi nema mjesta!!