Doći na korak do slave i posustati. Juventusu se to dogodilo šest puta u Ligi prvaka i još triput u drugim europskim kupovima. Rekorder s 33 naslova prvaka Italije istovremeno vodi u europskim kupovima s devet poraza u finalima. Iako se diči velikom nadmoći u domaćim natjecanjima, Juve daleko zaostaje za Milanom i Interom na inozemnoj sceni. Milanski su klubovi imali po dva Kupa prvaka i druge međunarodne pokale prije nego što je Juve 1973. izborio prvi nastup u finalu najprestižnijeg europskog natjecanja. Na beogradskoj Marakani, ispunjenoj s 90 tisuća navijača, Juve je bio autsajder protiv dvostrukog europskog prvaka Ajaxa.
Felix Magath presudio
Prognozeri su bili u pravu jer su tvorci totalnog nogometa nadigrali Staru damu mnogo uvjerljivije nego što je pokazao rezultat od 1:0. Jedini je pogodak zabio Johnny Rep glavom u petoj minuti, iznenadivši Dina Zoffa. Po svršetku je Johan Cruyff u Juveovom dresu optrčao počasni krug s trofejem u ruci. Trener talijanskog prvaka bio je Čestmír Vycpálek, ujak također znamenitog stručnjaka Zdeněka Zemana.
Ako je poraz od amsterdamskih kopljanika bio predvidiv, manje je očekivan bio onaj pretrpljen deset godina kasnije u Ateni od Hamburger SV-a. Njemački je prvak bio slabiji nego tri godine ranije kad je u finalu izgubio od Nottingham Foresta. Juveov je pak imao momčad snova s Michelom Platinijem, Zbigniewom Boniekom, šest svjetskih prvaka iz 1982. i Robertom Bettegom, koji je samo zbog ozljede izostao sa španjolskog Mundiala. Odlučio je genijalan udarac Felixa Magatha s 20 metara u osmoj minuti, od čega se sastav Giovannija Trapattonija nije oporavio.
Ta je izuzetna generacija dobila još jednu priliku, 1985. protiv Liverpoola. Na žalost, ta je večer na bruxelleskom Heyselu ušla u povijest iz pogrešnih razloga. Engleski su huligani izazvali kaos u kojemu je poginulo 39 većinom talijanskih navijača. Juve je pobijedio s 1:0 pogotkom Platinija iz izmišljenog jedanaesterca, ali je radost zbog prvog trofeja pomućena zbog tragedije.
Marcello Lippi odveo je crno-bijele drugi put na europski vrh pobjedom nad Ajaxom 1996. u Rimu, no kad su se tifosi ponadali velikoj seriji trofeja, doživjeli su uzastopna razočaranja. Godinu kasnije Alen Bokšić i Bobo Vieri vodili su napad juventina u Münchenu, no velikog je favorita Borussia Dortmund pregazila s 3:1, uz dva predatorska gola Kallea Riedlea i jedan virtuozan lob Larsa Rickena. Bianconerima su davani veći izgledi i 1998. u Amsterdamu, no pehar je otišao Realu u Madrid zahvaljujući strijelcu jedinog gola Predragu Mijatoviću i njemačkom sucu Hellmutu Krugu, koji nije vidio da je Crnogorac u zaleđu.
Treći je puta Lippijev Juventus pokleknuo u finalu 2003. na Old Traffordu u talijanskom finalu protiv Milana. Sto dvadeset minuta nisu iznjedrila ni pobjednika ni pogotka pa su na scenu stupili vratari. Unatoč vrhunskoj izvedbi Gigija Buffona, koji je zaustavio dva udarca, u junake su izrasli Milanovi Dida s trima obranama i Andrij Ševčenko, autor odlučujućeg pogotka s bijele točke. Igor Tudor je počeo taj susret za Zebre, ali je zbog ozljede zamijenjen u 41. minuti.
Raketa slomio Buffona
Šesti je Juventusov poraz u finalu Lige prvaka svima svjež u sjećanju. Prije dvije godine na Olimpijskom stadionu u Berlinu sastav Maxa Allegrija pružio je odvažan otpor Barceloni, ali je skončao s logičnih 1:3. Među najistaknutijima u pobjedničkoj momčadi bio je Ivan Rakitić, autor vodećeg gola na asistenciju Andrésa Inieste. Jedini je Juveov strijelac bio Álvaro Morata, koji će u Cardiffu biti na suprotnoj, Realovoj strani. Doduše, vrlo moguće neće ni ulaziti u igru jer već je najavio odlazak u Milan ovog ljeta...
E da su europski kupovi talijansko prvenstvo znali bi oni kako i šta!