U prodaji je novi naslov autora hit biografije Velimira Zajeca, ovaj put o rukometnom zlatu 2003. godine. U razgovoru s 20 sugovornika Sanjin Španović je u knjizi "Uvijek ćemo imati Portugal" istražio nevjerojatni uspon rukometaša od zadnje momčadi Europe do prvaka svijeta i utjecaj tog uspjeha na društvo i sport nakon toga. U dogovor s izdavačkom kućom Studio Moderna d.o.o. Večernji list objavljuje ulomke iz knjige u nekoliko feljtona. Knjiga se može naručiti uz prigodni popust na stranici www.rukomet2003.com i u knjižari Rockmark u Zagrebu te svim knjižarama Znanje i Hoću knjigu po cijeni od 26,25 eura.
Doping kontrola
Tek oko dva ujutro Petar Metličić došao je u sobu iako je hotel u kojem su naši reprezentativci bili smješteni u Lisabonu bio na pet minuta hoda od dvorane. Nakon iscrpljujućeg polufinala morao je obaviti doping-kontrolu. I kako to obično biva u takvim situacijama, nikako nije mogao dati uzorak urina.
– Izgubio sam na toj utakmici toliko energije i tekućine da sam onako dehidriran i nemoćan gotovo dva sata čekao da obavim to. Već sam bio lud, nikako da dam urin i odem na počinak – govori Metličić.
Pitanje je bi li uopće zaspao odmah, kao pola reprezentacije. A ona druga polovica nije uopće mogla od silnog adrenalina, priznat će jedan od njih, Ivano Balić.
Jedna je osoba nakon polufinala ipak mirno zaspala. Uostalom, nitko mu nije mogao ni smetati kada nije imao cimera. Vlado Šola kaže da se više i ne sjeća kako su oni uspjeli preraditi te emocije kojih su bili puni s obzirom na to da su imali medalju u džepu i finale pred sobom.
– Znam da sam zaspao kao beba tu noć. Ujutro sam se probudio svjež, nimalo umoran i cijeli sam dan bio u dobrom filingu, osjećao sam oko sebe tu vjeru da ćemo ih pobijediti – prisjeća se Šola koji je, kao i Valter Matošević, znao kako je završiti drugi na svijetu.
Balić i dalje ne zna opisati osjećaj u trenutku kada je sirena u dvorani označila kraj utakmice i potvrdu da je Hrvatska prvak svijeta.
– Ne možeš opisati riječima koje je to bilo zadovoljstvo. Znaš koliko si trenirao za sve to, čega si se odrekao, koliko si to sanjao, želio. A sad je to tu. Samo sam se srušio na pod. I tu me opet uhvatio onaj umor, skužio sam da sam zaista umoran – govori Ivano Balić.
– Ne možeš vjerovati u tom trenutku iako cijeli život, dok se baviš tim rukometom, sanjaš o nekom takvom uspjehu. Ali cilj ti je, recimo, otići na Olimpijske igre, a ne osvojiti naslov prvaka svijeta – govori Petar Metličić i nastavlja:
– To je bilo nešto čudesno, znam da smo svi bili šokirani, ma nema šanse da smo tada ičega bili svjesni. I to je dokaz da mi nismo uopće razmišljali što će se dogoditi ako pobijedimo Nijemce. Zato je to bio onakav šok, ovaj pada na pod, onaj plače, Lino ne zna što bi sam sa sobom, Džomba, točno se sjećam one njegove face, umire. Ovo je baš bilo ni iz čega. Koji smo mi to argument imali da pomislimo da smo najjači? Nismo imali ništa, bili smo neki tamo igrači, talentirani, dobri, ali nismo ništa napravili ni u mlađim selekcijama, a kamoli u seniorskim. Očito smo radili dobro, imali dobar karakter i bili dobro vođeni. I postali prvaci svijeta.
Šok i nevjerica bili su, kako je Petar Metličić opisao, itekako vidljivi na licu Mirze Džombe. Kamera je u onoj gunguli sve zabilježila.
– Kada smo se godinu i pol kasnije penjali na postolje u Ateni na Olimpijskim igrama, kraj mene je stajao Lacković. I sjećam se da sam mu tada rekao: "Lac, u Portugalu smo svi bili u šoku, nismo znali gdje smo, nismo bili svjesni ničega, bila je to samo emocija. Uživaj sada u miru." I kako sam mu to rekao, skulirao sam se i jedno pet minuta uživao, onako u sebi u tišini – govori Džomba.
Nakon dodjele medalja igrači su krenuli prema hotelu na slavlje, a čestitati im je htio i tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan.
– Bilo je toliko emocija u nama, to se sve vidi na toj snimci nakon finala. Došao si popišan kao zadnji i nitko te ne j..., a sada ti se tu guze svi političari, Račan, ministri. Oni su nama došli držati neke političke govore, i to na sastanku prije te utakmice. I Lino mu veli da izlazi van, da on ima sastanak, sav važan, a jedino što je napravio jest da je vadio one zgužvane novine i opet ih pokazivao i opet gužvao. Dere se da nema taktike, da idemo pobijediti. Ja mislim da je on još jednom poslije te utakmice te novine išao reciklirati, da bismo mi njega zgužvali – govori Božidar Jović koji je sada imao i olimpijsko i svjetsko zlato.
Dva lifta u hotelu
U hotelu u kojem su odsjeli inače su bila tek dva lifta, prepričalo je iduću scenu nekoliko igrača. I pred njima je uvijek bila gužva i čekao se red. U trenutku kada su naši igrači dolazili do lifta, sada već sa zlatom oko vrata, čekali su i oni isti prepotentni Nijemci s početka utakmice.
No, vidjevši naše igrače, spontano su se pomaknuli i pustili da oni prvi uđu u lift i odu slaviti te se tako poklonili prvacima svijeta – rukometašima Hrvatske.
Rukometaši su bili svjesni domoljubi i znali su da je račan izdajica koji nije htio dići ni ruku za slobodnu Hrvatsku, najveći kriminalac koji kao premijer sa svojom zločinačkom organizacijom opljačkao državu za 200 milijardi kuna i još zadužio za 14,5 milijardi Eura.