Radi se, dakako, o Klasnićevim problemima s bubrezima, zbog čega je morao proći dvije transplantacije da bi se u konačnici ipak vratio nogometu. Današnjeg napadača Boltona Guardian naziva “hodajućim čudom”, ali Klasniću se to ne sviđa.
- Ne želim da me ljudi gledaju kao da sam nešto posebno.
Objasnio je hrvatski nogometaš i da je tužio liječnike svoga nekadašnjeg kluba Werdera jer nisu otkrili njegove probleme prilikom testova koje je prošao 2001. uoči potpisivanja ugovora.
- Na sudu smo i nadam se da će sve biti gotovo sljedeće godine. I danas se pitam “zašto, zašto, zašto? Zašto to liječnici nisu ranije uočili”. Da se to dogodilo, mogao sam izbjeći transplantacije. U Werderu sam proveo sedam godina i odradio dobar posao, ali sam rekao čelnicima kluba da moraju promijeniti liječnike ili ću otići. Nisu to napravili i više nisam želio ostati tamo - rekao je Klasnić i prisjetio se događaja iz studenoga 2005. nakon utakmice u kojoj je Werder u Ligi prvaka pobijedio Udinese s 4:3.
Naš je nogometaš osjetio jake bolove u trbuhu zbog čega je završio u bolnici.
- Tamo su mi rekli da će mi možda morati ukloniti slijepo crijevo. No, nakon krvnih testova su uočili da nešto nije u redu. Pitali su me jesam li ikad imao problema s bubrezima, a nakon što sam rekao da nisam, napravili su neke dodatne testove i tada su otkrili koliko je stvar ozbiljna.
Rekli su Klasniću tada da će se problem moći riješiti lijekovima, ali do prosinca iduće godine stanje mu se pogoršalo i postalo je jasno da će trebati transplantaciju. Sreću zbog rođenja kćeri Fabiane pomutila je tako gorka istina da će već u siječnju morati na operaciju kako bi ostao živ. Majka Šima je bila prvi darivatelj bubrega, no samo pet dana nakon operacije, točno na Klasnićev 27. rođendan, liječnici su mu rekli da je tijelo odbacilo bubreg.
- To mi je bio najgori trenutak u životu. Razmišljao sam kroz što je sve moja majka morala proći uzalud. Morao sam reći vijest obitelji koja je čekala u susjednoj sobi. To neću nikada zaboraviti.
No, sedam tjedana kasnije, nova je operacija bila uspješna, darivatelj je tada bio Klasnićev otac.
- Silno sam ponosan i na majku i na oca. Podnijeli su veliku žrtvu za mene.
Uslijedio je težak put povratka nogometu. Nakon pet mjeseci se vratio treninzima, ali klub mu je uskoro zabranio da vježba jer je procijenjeno da nije dovoljno spreman. No, upornošću se uspio vratiti, u prosincu 2007., 13 mjeseci nakon posljednje utakmice, Klasnić je ponovno bio na terenu, u dvoboju druge momčadi Werdera protiv St. Paulija, kluba u kojem je počeo karijeru.
- Bio sam jako ponosan. U normalnim okolnostima ne bi puno ljudi došlo gledati našu drugu momčad protiv drugoligaša, no tada se na stadionu okupilo 16.000 gledatelja i svi su mi skandirali, uključujući i navijače St. Paulija. Sav sam se naježio, nisam mogao prestati plakati.
Priznaje da je nakon svega promijenio pogled na život.
- Nekad sam mislio da je nogomet jedina važna stvar na svijetu. Ali sada su mi prioriteti moja obitelj i zdravlje.
