Nekako se čini da je i sam turnir u Danskoj, a bez Norveške, koja se povukla iz domaćinstva, ali ne i slanja reprezentacije, vapio za nečim specifičnim, neočekivanim kao što je plasman Hrvatica u polufinale. U iščekivanju same završnice u Herningu prošli smo djelić onoga što proživljavaju Ćamila, Tea, blizanke...
– Halo, zovem s danske televizije. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja o vašim rukometašicama?
Dan poslije novi poduži broj...
– Halo, zovem iz Osla! Danci su vas preporučili. Možemo li vas večeras videopozivom ubaciti u specijalnu emisiju?
– Ako nije o JANAF-u ili koroni, rado ću pomoći...
Svaki sport, pa tako i rukomet, u vječnoj je potrazi za novim pričama, novim licima, velikim rivalstvima i još većim iznenađenjima, baš kakvo je priredila ova nova generacija hrvatskih rukometašica koja je nekako i više nego samim igrama, jer njih mnogi i nisu vidjeli sve do ovog poraza od Francuske, zaintrigirala i domaću i stranu javnost pričom. “Pojavile su se niotkud.” To se uvijek i svuda prodaje.
U rukometu se s Francuskom sudaramo “od stoljeća sedmog” i ne moraš biti prorok da već i prije početka prijenosa otprilike pogodiš što te čeka. “Imaju vrlo jaku obranu... i možda najboljeg vratara svijetu. Atletski su dominantni...”
Sve smo to godinama gledali u ogledima rukometaša. Najveća je razlika ovaj put bila u iskustvu. Kada jedan tim prvi put igra polufinale, a drugi dvanaesti, kad onom prvom najiskusnija igračica nema ni 80 nastupa za reprezentaciju, a onom drugom jedna od najboljih gotovo tristo, onda je jasno što to znači u kasnoj fazi velikog natjecanja.
Mogle su naše nove ljubimice odigrati još tri-četiri utakmice s istim suparnikom i svaku sljedeću sve bolje, ali nema jamstva da bi ih to dovelo u finale. Prije toga one nisu nadmašile sva očekivanja, već su zajednički kao ekipa glavama i ramenima probile plafon vlastitih mogućnosti, i to sa zaraznim osmijehom kakav nismo ranije vidjeli ni kod jedne naše ekipe.
Za ilustraciju ostvarenog...
Ako ste trener u našem ženskom rukometu, a ne radite recimo u Podravki koja je ipak klub iz Lige prvakinja, sasvim vam je normalno da ćete ponekad i potrpati nekoliko igračica u auto da ih sami odvezete na gostovanje ili da će vam nekoliko sati prije treninga sletjeti poruka: “Treneru, danas ne mogu, učim za kolokvij, sutra dođem na trening ako ulovim tramvaj s fakulteta.”
Ima toga i kod muških. Zarade nema ili je zanemariva. Već s druge strane Drave slika je “nešto” drukčija. Mađarski klubovi aktualni su vlasnici dvaju najvećih europskih trofeja. U onom manjem predsjednik je posljednjih godina za svoje igračice i trenere podignuo tri dvorane za treniranje, veliki fitness-centar, upravnu zgradu i još uložio u pojačanja.
Riječ je o Siofoku, gradiću manjem od Čakovca ili Požege koji teško da bismo zamijetili da se nije smjestio na trasi Zagreb – Budimpešta između Balatonföldvara i Balatonvilagosa, a gdje obično kroz prozor kupea puca pogled na kulenolikog Mađara u kupaćima i s kederom u ruci.
E tamo naša Katarina Ježić igra i uživa tijekom godine neki status zvijezde jer je u Orbaniji i rukomet sport od državnog značenja, pa su mu posvećene i redovite tjedne TV emisije uz prijenose i slično, a Budimpešta je tradicionalni domaćin Final Foura Lige prvakinja. I onda pošalju reprezentaciju na Europsko i Hrvatice ih pobijede u 1. kolu!
Orkestar “Šoka&Kraljice” ugurao se na završni bal s tri najtrofejnije ekipe u povijesti europskih prvenstava. Od vremena kad je Podravka igrala u finalima Lige prvakinja ženski se rukomet iz drvenih dvoranica probio do velebnih arena i utakmica pred 20 tisuća gledatelja, a u pojedinim su zemljama igračice s ugovorima i do 100 tisuća eura godišnje gotovo ulovile muške kolege.
O snazi i brzini igre da i ne govorimo. Nisam siguran da bi muška repka Crne Gore dobila ove Francuskinje. Ili da bih se obranio od udaraca tetovirane pivotkinje.
Velika se hajka digla na HRT zbog izostanka prijenosa do završnog vikenda. Ne znam kakvi su podaci za drugu utakmicu polufinala, akcijski festival između Danske i Norveške, ali nekako se bojim da nas nije previše ostalo uz TV. Podaci za drugi krug EP-a 2014. u Areni Zagreb se znaju, devet utakmica privuklo je u prosjeku oko 1000 gledatelja.
U pravu je Maida Arslanagić, nas više zanimaju pobjede nego sam sport. Možda nekog bitnog ovo sada zaintrigira, pa nazove Šoštarića i pita: “Kako možemo pomoći da nam reprezentacija ubuduće bude još bolja?” Jer, saga se nastavlja. Već dogodine na Svjetskom. Tad će nas već od početka svi ozbiljno shvatiti.
Ovo sve o čem govori novinar treba doći prije medalja.