Za razliku od jače budžetiranih jedriličara, sudionika utrke dvojaca preko Atlantika, Ivica Kostelić svoj brod na Karibima nije ukrcao u kontejner za Europu, što je skup sport, nego je išao po njega. Nakon što je njegov "Croatia full of Life" prezimio na Martiniqueu, Ivica se sa suskiperom Calisteom Antoineom i snimateljem Sašom Drobcem otisnuo natrag prema Starom kontinentu.
Najvažnije je ne pasti s broda
Kad se vratio u Zagreb, nekad ponajbolji svjetski skijaš otkrio je koji je još, osim financijskog, bio razlog zbog kojeg je on i natrag vozio svoj brod?
– Iskoristio sam to i za kvalifikacijsku navigaciju za utrku samaca preko Atlantika Route du Rhum u Klasi 40. Za takvo što trebalo je prijeći 1200 milja, a ja sam između Azora i Francuske odjedrio 1350 milja što je bila moja najduža samačka navigacija dosad. Ove sezone kvalifikacije su bile malo teže nego obično jer se prijavilo puno kandidata pa su uveli strože kvalifikacije. A u njih su bile uključene i lanjske regate.
Premda od Martiniquea do Azora nije imao klasično satelitsko praćenje, Ivica je ipak bio u kontaktu s ostatkom svijeta, pa tako i s obitelji.
– Do Azora sam koristio satelitsku, odnosno internetsku vezu. Ona je skromnih brzina i uglavnom se radi o mailovima, odnosno telefonskim pozivima.
Je li ovaj put bilo većih neugodnosti na otvorenom oceanu?
– Bilo je. Imali smo prilično duboku ciklonu, posebice na dan pristajanja u luku Horta na Azorima. To je bilo najteže, pristati uz vjetar od 50 čvorova, to nije lako izvesti ni gumenjakom, a kamoli velikom jedrilicom na kojoj se tada dogodila i šteta procijenjena na 14-15 tisuća eura.
Kada mu brod bude popravljen, Ivica će krenuti na pripreme za Route du Rhum.
– Regate su najbolji trening koji postoji i vozit ću ih ovo ljeto nekoliko, a imat ćemo i neke treninge u kanalu La Manche.
Koliko će i u toj utrci biti važno godište jedrilice?
– Jako važno. Na moju žalost, već ove sezone proizvedeno je jako puno ovih brodova koji su brži od mojeg napravljenog 2013. pa je izvjesno da ću se naći u drugoj polovici utrke. No u floti uvijek postoje jedrilice koje su na istoj razini konkurentnosti pa će mi oni biti referencija po kojoj ću znati radim li dobar posao. Dakle, ja ću imati svoju konkurenciju, a naprijed neću gledati jer to su brži brodovi od mojeg.
Budući da je to utrka samaca, što će to značiti za spavanje bez kojeg čovjeku nema života?
– U utrkama samaca to je jedna od najvažnijih tema pa sam ja svoj projekt i nazvao "Insomnia". Tu ima različitih znanstvenih teorija. U osnovi, treba spavati kada se može, i to maksimalno iskoristiti jer, kada krenu teži uvjeti na oceanu, onda se jako malo spava ili se ne spava.
Koliko se uopće smije spavati, čak i ako je mirno more?
– Ako si na oceanu, nikad se ne spava dulje od tri sata. Budući da nam treba oko 45 minuta da padnemo u dubok san koji traje isto 45 minuta, to je jedna faza od sat i pol. Nakon dubokog, san postaje plitak i tijelo je spremno za buđenje i jako je važno da se čovjek, ako može, probudi u plitkoj fazi. Jer, ako se budiš iz dubokog sna, treba ti puno energije da ponovo postaneš funkcionalan jer si neko vrijeme smeten, imaš halucinacije ili ne možeš držati oči otvorene. Dakle, u utrci samaca ili spavaš do 45 minuta ili sat i pol ili tri sata. Više od tri sata ne bi trebalo jer se mogu dogoditi mnoge promjene kao što su promjena vjetra, promjena vremena... A kada ste u regati i kasno reagirate, izgubili ste dragocjeno vrijeme.
Dok mornar spava, brod je na autopilotu. Koliko je on pouzdan?
– To je impresivna, visokonapredna tehnologija kojoj moraš vjerovati. I to je najteži dio u priči oko sna. S obzirom na to da se krećete velikom brzinom, morate vjerovati svom brodu i autopilotu da biste mogli mirno spavati. Ja svome vjerujem jer sam vidio da se dobro nosi i s teškim uvjetima. Bez autopilota, usred oceana vi ste ništa. To je vrlo skupa tehnologija, vrhunac umjetne inteligencije koju je čovjek proizveo.
Unatoč svim "cutting edge" pomagalima, koliko je Route du Rhum opasna utrka?
– Opasna jest, no ja ne želim širiti strah od regate. Jedrenje na oceanu nije bezopasno, pogotovo kada ste u regati i kada se natječete, to nosi svoj rizik. No najčešći problemi su havarije na brodu na kojem ste sami i kao takvi morate se suočiti sa svim izazovima, od svih vrsta popravaka nadalje.
Koje su najopasnije situacije, osim nekog velikog nevremena?
– Možete pasti preko ograde zbog vrlo banalnih stvari, recimo pri obavljanju nužde. Na pramcu, odnosno palubi često morate raditi neke ektremne stvari. Jednom se morate popeti na jarbol, drugi put morate popraviti trup broda, sve su to situacije u kojima morate biti iznimno oprezni da se ne dogodi nesreća. Ja uvijek kažem da na brodu postoji samo jedno pravilo, a to je da moraš ostati na brodu. Jer, ako se nađete u moru, to je jako opasno i postotak preživljavanja je prilično mali.
Stresna je borba za sponzore
Izaziva li mu nelagodu činjenica da je u prvom izdanju ove utrke samaca, još tamo 1978., nestao francuski jedriličar koji nikad nije pronađen.
– To su stvari koje se u oceanskom jedrenju događaju. Neću reći da to kod mene izaziva nelagodu, no kada sam na brodu, toga se jako često sjetim.
A sjeti se Ivica često i sponzora, kako dogovorenih tako i onih potencijalnih.
– Uh, pribavljanje financija jednako je stresno koliko i jedrenje preko oceana. To je polje na kojem se slabije snalazim, priča bez kraja, a bez financija se ne bih u to mogao upustiti.
Razgovor smo vodili u danu Ivičinih poslovnih sastanaka, a oni se tiču i pregovora s potencijalnim sponzorima, ali i planova vezanih za rad u ženskoj skijaškoj reprezentaciji u kojoj ostaje trener savjetnik pa će i sljedeće sezone biti uz Leonu Popović i Zrinku Ljutić. I dok u ženskoj reprezentaciji nije bilo promjena, u muškoj jest, a najveća je ta što se Elias Kolega ostavio skijanja.
– Šteta jer on je cijeli život posvetio skijanju. Nažalost, nakon teške ozljede i dviju operacija sve je nekako vodilo tome.
Je li ga pak iznenadilo to što se Filip Zubčić zahvalio svom dugogodišnjem treneru Marku Šumanu i poželio promjenu?
– Dosta sam kasno za to saznao i iznenadio sam se.
Pitali smo ga i za tatu Antu, trenerskog umirovljenika.
– Evo baš sam bio kod njega, dizao je utege. Inače, i dalje piše svoj dnevnik i skuplja statistike i upravo mi je prezentirao jednu za koju ni sam nisam znao. Kaže mi da sam ja samo na FIS utrkama, dakle izvan Svjetskog kupa, bio 150 puta na postolju i da sam izborio 70 pobjeda.
Dok se vozio prema svom ranču u Sobočanima, u blizini Ivanić-Grada, pitali smo našeg proslavljenog sportaša i za potomstvo pa nam se pohvalio da dvogodišnje blizanke Jana i Kata odlično napreduju i da su posve različite izgledom i karakterom. A za sinove Ivana (7) i Leona (5) otkrio je da su sportski tipovi:– Dečki su zaluđeni nogometom i treniraju u Dinamovoj školi. Krenuli su u Ivaniću, no kako su neki naši prijatelji imali klince u Dinamu, svidio nam se taj koncept pa ih tri puta vozimo u Zagreb. Kamo god idemo, samo žele loptu, čak ni na televiziji ne žele ništa drugo gledati nego nogomet, a Leon želi biti vratar.
>> Čačić novi trener Dinama:
Ovi komentari; kakvih sve luzera na svijetu!