Jedna od najboljih svjetskih bacačica diska Sandra Elkasević, dvostruka olimpijska i svjetska te sedmerostruka europska prvakinja otkrila nam je svoju drugu stranu "medalje", trenutke koji su joj promijenili život i karijeru, a govorila je i o ljubavi, obitelji te borbenosti i upornosti bez kojih danas ne bi bila to što jest. Bez obzira na sve sportske uspjehe, ova je godina ipak imala najljepši početak.
– Nova 2024. godina za mene je zaista sjajno počela, Edis i ja smo nakon 12 godina našu vezu okrunili brakom. Svadba je bila u nedjelju 31. prosinca, tako da smo na samu Novu godinu 1. siječnja okrenuli zajedno novi list i započeli novu godinu i sezonu koja je za mene bila predivna – otkrila je Sandra Elkasević.
– Nas dvoje smo jako dugo zajedno i mnoge je zanimao baš taj trenutak kada sam rekla DA. Od prvog sam dana znala da je Edis moj odabranik i da ću s njime ići do kraja. Zaruke su se dogodile također na Staru godinu, 31. prosinca 2022. u Londonu, za mene posebnom gradu, jer sam tamo osvojila svoje prvo olimpijsko zlato i obranila svjetsko zlato. Volimo London i odlučili smo te godine ići s prijateljima tamo dočekati Novu. Zaruke su se dogodile sasvim spontano, u šetnji gradom, pred samo slavlje za Novu godinu. Edis je naravno sve isplanirao bez mog znanja. Iznenadila sam se jer nisam ništa očekivala, ali pale su zaruke, rekla sam DA i u Novu ušla kao zaručena žena. E, onda sam ja kao prava tradicionalna žena rekla da je običaj da se za svadbu čeka od 6 do 12 mjeseci.
FOTO Sandra Elkasević ovu je romantičnu objavu posvetila suprugu Edisu
Kako ste se vas dvoje upoznali?
– Edisa sam prvi put vidjela na Hanžekovićevu memorijalu u Zagrebu na Mladosti. Ja sam još bila djevojčica, imala sam 15 godina, a on olimpijac, bacač kugle. Baš u to doba prekinula sam suradnju sa svojim dotadašnjim trenerom Hrvojem Cikom i prešla kod Ivana Ivančića koji me dugo nagovarao da dođem kod njega u klub. Vidjela sam nekog dečka tamo da šeće s kuglom i prišla mu s pretpostavkom da je on Trendžo (op.p. Ivan Ivančić). Dolazim do njega i govorim: Hej bok! Znaš li gdje je Ivan Ivančić? Edis mi prilazi i odgovara: Bok, drago mi je, ja sam Edis. Kako se ti zoveš? Odgovaram: Sandra! – mislim si imam petnaest godina, nebitno je to, što me to pitaš, krenimo do trenera... A ti si ta Sandra o kojoj je Trendžo pričao, rekao je Edis značajno.
– Poslije smo zajedno trenirali, odlazili na pripreme i natjecanja kao prijatelji. On je studirao u Americi pa je uvijek božićne i novogodišnje blagdane provodio u Zagrebu, a običaj je bio da se nakon praznika ide na pripreme pa smo se i tamo družili. Edis je zapravo bio moj veliki uzor i mislim da naša veza i brak danas upravo toliko jak i čvrst jer se međusobno izuzetno poštujemo. Upoznali smo se 2005. i bili prijatelji sve do 2012. kada smo ušli u vezu.
U kojem si trenutku odlučila da će o tvojoj karijeri brinuti tada tvoj dečko Edis Elkasević?
– To je bilo 2013. godine. Edis i ja smo već bili godinu dana u vezi i kako je on tada već radio kao trener na Mladosti, ja sam iz Dinamo-Zrinjevca došla kod njega. Ivančić i ja smo se tako burno rastali da sam bila spremna samu sebe trenirati, samo da se maknem. Inače, ja kad nešto presiječem u životu, idem glavom kroz zid ako treba. Kad sam počela trenirati na Mladosti, shvatila sam da čovjek ne može sve sam, teško se motivirati. Edis je bio svjetski juniorski prvak i rekorder, tako da je imao i dosta trenerskog iskustva i nakon jedno dva tjedna pitala sam ga bi li me želio tu i tamo pogledati da ne treniram baš sama. Prvo je bio iznenađen, potom je bio u strahu, jer preuzeti kormilo od velikog Ivana Ivančića i nastaviti raditi s olimpijskom pobjednicom, pripremati je za Svjetsko prvenstvo 2013., nije to lako. To je dvosjekli mač. Ili ćeš pokazati da si sposoban i da možeš ili ćeš si zapečatiti karijeru koja je praktički tek počela. No, u Moskvi smo te godine osvojili svjetsko zlato i tu je sve krenulo. Ne mogu reći da nisam tada imala povjerenja u Edisa, ali sam imala svoj način treninga s kojim sam do tada osvojila olimpijsko zlato. Nisam bila sklona promjenama nečega što me dovelo do vrhunskih rezultata. Tako je bilo sve do Züricha 2014. kada sam bacila 71,08. Od tog dana potpuno sam se prepustila Edisu i njegovu treningu, on je šef.
Mogu pomaknuti rekord
Kao i uvijek u životu kod velikih promjena, a posebno u sportu, nađu se pojedinci koji imaju potrebu komentirati i vole predviđati kolaps, raskol, kraj…
– Mene ljudi stalno pokopavaju, viču to je sad to, to je njezin kraj, tako da sam naviknula na to. Nikome nije jasno kako netko može raskinuti suradnju s trenerom s kojim je osvojio olimpijsko zlato. Ja sam tada sve iskreno rekla i na kraju krajeva Ivančić i ja smo se 2013. pomirili. On je malo burno reagirao, a ja nisam htjela javno polemizirati preko medija i cijelu priču razvlačiti, jer to novinarima na kraju bude najinteresantnije. Sami sebe time blatimo, a ne mislimo jedno o drugome tako. Bitno je da smo mi poslije bili dobro, oprostili smo si međusobno sve. Bili smo totalne suprotnosti, ali stvarno mi je bila čast upoznati ga i raditi s njim.
Postoje li ambicije jednog dana, nakon završetka karijere okušati se u trenerskim vodama?
– Za sada nemam ambicija završiti karijeru. Kod mene uvijek ide korak po korak i ne volim govoriti o tome što bih, kad bih, već želim uživati i dalje u ovome što radim. Moja opcija su trenutačno Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. i usredotočena sam na taj cilj. U svakom slučaju, trenutačno ne razmišljam o završetku karijere, ali kad to jednog dana bude, vjerujem da se u mnogim branšama mogu naći. Imam 34 godine i još je puno natjecateljskih godina ispred sebe. Općenito se karijera kod profesionalnih sportaša produžila jer se pametnije radi, koriste se više usluge održavanja, kako ja to volim reći. Mi se svakodnevno izlažemo naporima i trgamo svoje tijelo, dovodimo ga do maksimalnih granica. Sportaši su danas shvatili da se poslije treninga ne ide na pivo, jer ono ima B vitamina, već se ide kod fizioterapeuta, kiropraktičara, masera i puno više pazi na svoje tijelo. Uz to, sportaši uz sve restrikcije i kontrole danas puno manje uzimaju doping koji izuzetno šteti organizmu, tako da na prirodan način dolazimo do velikih rezultata. Na taj način također naše tijelo traje duže i može duže izdržati napore, a tu je i zdrava prehrana, kojom dodatno možemo iskoristiti sve resurse u cilju postizanja što boljih rezultata.
Što te toliko ispunjava kod bacanja diska?
– Onaj osjećaj kada dam sve od sebe i imam neki cilj za koji godinama radim. Kada dođem na teren gdje trebam pokazati što sam napravila i to ostvarim. To me ispunjava, ta moć. Kad dođeš na veliko natjecanje osjetiš tu neku moć, da si bolji od drugih. E taj osjećaj ne želim da mi netko uzme i zato treniram dva do tri puta dnevno. Želim se posvetiti maksimalno i vidjeti dokle mogu. Za sada ne vidim niti svoj kraj niti svoje maksimalne daljine. Ponekad se pitam zašto još nisam pomaknula taj svoj hrvatski rekord od 71,41 m, ali mislim da me prošlogodišnja povreda dosta unazadila. To je sada srećom iza mene, ove godine bacila sam skoro 70 metara, ali mislim da će prave daljine tek doći za koju godinu ako ostanem zdrava, bez povreda. Mislim da tada mogu i pomaknuti taj rekord.
Olimpijske igre u Parizu bile su očaravajuće, nakon Tokija, ponovno postolje, brončana medalja stigla je u pravom trenutku i sasvim zasluženo.
– Kada bih sagledala sva četiri nastupa na Olimpijskim igrama, rekla bih da sam u Londonu zaista sve lijepo odradila i kvalifikacije i finale. Onda je došao Rio i pomutio sve s dva neispravna hica u kvalifikacijama, pa sutradan u finalu i to je unijelo dosta nervoze. Ali uspjela sam do zlata uz dozu neizvjesnosti za sve. Potom Tokio, neću reći prokleti, nego Tokio koji mi je donio četvrto mjesto i najgoru poziciju koju možeš osvojiti. Radije bih da sam bila deseta pa mogu reći da sam skroz upropastila te Igre, nego ovo. I onda čekanje i strepnja do Pariza i konačno povratak na pobjedničko postolje. Ali, peh! Amerikanka Alman osvaja prvo mjesto (69,50) sasvim zasluženo, cijelu sezonu dominira. Drugo mjesto ista daljina Kineskinja Feng i ja (67,51), ali njezin drugi najbolji hitac je bolji od mojeg i eto meni bronce.
U kakvim si odnosima s Valarie Allman?
– Na terenu se poštujemo, konkurentice smo. Tamo sam fokusirana na sebe i svoj nastup. Izvan terena, kao i sa svim drugim sportašima, razgovaramo i družimo se. Nju dosta uspoređuju sa mnom zbog izgleda, boje očiju, ja sam dvostruka olimpijska pobjednica, ona je sada isto, ja sam se zaručila i udala za svog trenera i ona se sad zaručila. Čak je njezina mama jednom rekla "Valarie, ti radiš sve kao da hoćeš kopirati Sandru", kroz smijeh se prisjeća naša diskašica. Uglavnom sa svima sam u dobrim odnosima, Njemice oduvijek jako volim, ali ipak, najdraža mi je naša Marija Tolj, cura iz Orebića i moja velika prijateljica. E, to je baš prava prijateljica.
Dvostruka olimpijska, dvostruka svjetska i sedmerostruka europska prvakinja. To nema nitko!
– Sedam europskih uzastopnih zlata nema nitko, ali nadam se da ću za dvije godine u Birminghamu taj broj još povećati. To je jedna brojka kojom se izuzetno ponosim, jer taj put je počeo 2010. godine u Barceloni i to je bila prva velika međunarodna medalja Ivančića i mene. 14 godina kasnije u Rimu i dalje sam uvjerljivo najveći favorit. To mi je motiv i tjera me da razmišljam kako svaki dan željno idem na posao, ostvarujem to što sam naumila. Medalje su iste boje, ali put do svake od njih nikada nije bio isti.
Mama najveći oslonac
Ima jedna osoba koja je uz tebe uvijek i zauvijek, nju prvu zoveš nakon svakog natjecanja, bilo pobjede ili poraza.
– Prvo pitanje za Edisa kad završim natjecanje je – Jesi li se čuo s mamom? On tijekom natjecanja ima mobitel uz sebe, ja na terenu ne smijem, a znam da mama čeka da se javimo. Uvijek je pri telefonu kad bacam. Bez nje ni blizu ne bih bila ovakva osoba kakva jesam. Usadila mi je sve vrijednosti, od ponašanja do vjere u sebe i bila mi je najveći oslonac. Uvijek me bodrila i davala mi maksimalno koliko je u datom trenutku mogla. Njezino mišljenje mi je izuzetno bitno. Još nisam upoznala osobu koja je toliko realna i iskrena, bez obzira na to što sam joj kćer. S takvom mamom ne trebam se i neću se nikoga bojati. Uvijek se zezam da kad Edis dođe do ranga moje mame Vesne, imat ću dvije jednako jake strane. No, mama je mama, ona me najbolje poznaje i nema tog osmijeha kojim skrivam suze koji ona neće otkriti.
Nije joj bilo lako. Rastala se kad ste brati i ti bili mali.
– Da, nije joj bilo lako, rastali su se dosta rano i nikad poslije nismo imali kontakt s ocem. Uz mamu, s nama je bila baka Ruža koja je i danas kamen temeljac tamo. Mi kao djeca nismo osjetili da mami nije lako jer nam nikad to nije pokazivala. Naučila nas je da je O.K. ako nešto nemaš, da se ne moraš sramiti zbog toga i ne moraš to skrivati. Radit ćeš i zaraditi pa ćeš imati, a uvijek postoje ljudi koji imaju više i manje. Divim joj se kako je sama podigla dvije uspješne osobe. Moj brat je inženjer strojarstva, što je jedan od najtežih fakulteta, a ja višestruka olimpijska, svjetska, europska prvakinja i još svašta nešto. Sve vrijeme uz nas je i moj očuh Dragan Nikolić kojega nikad neću nazvati ocem, jer otac za mene nešto drugo znači, ali on je moj očuh i veliki prijatelj. Dan-danas i meni i Edisu što god da treba, uvijek je tu. Imala sam sreću odrastati u jednoj predivnoj i zdravoj obitelji.
Odrasla si u Dubravi koja je također obilježila tvoj život, ali i mnogih drugih uspješnih sportaša. Koja je tajna Dubrave?
– Mi smo jedan obiteljski kvart i svi smo ludi za sportom. Od nogometa, košarke, vaterpola, do plivanja i čak 80 posto svih sportskih igrališta imamo u kvartu. Kad smo se kao klinci igrali na ulici, već smo imali taj natjecateljski duh koji nam je kasnije pomogao da budemo najbolji u onome što radimo. Svako dijete koje se bavi sportom, bit će uspješno. Uspjeh se ne mjeri samo zlatima i medaljama već osobnim zadovoljstvom, jer nema većeg uspjeha od osobnog zadovoljstva – zaključila je Sandra.
