Sportski tjednik Max u novom broju donosi opširan razgovor s Dinamovom legendom Krasnodarom Rorom. Donosimo izvatke.
Prođete li ujutro Maksimirskom, u poznatom kafiću Kocka nerijetko ćete sresti poznato lice – Krasnodara Roru (70), legendarno Dinamovo lijevo krilo. Razgovarati s Krasom, legendarnim krilom iz 1967., lako je i ugodno. Elokventan je i informiran. Ako se baš i ne bismo mogli odlučiti tko je bio najbolji u njegovoj generaciji, bar nije problem odati mu priznanje da je bio najmarkantniji. Uvijek sređeni i besprijekorni Rora. U Dinamo je stigao iz Šibenika, a rođen je na Visu.
Iz dišpeta odbio Hajduk
– Otac mi je pred kraj rata bio na Visu, ondje se i oženio, pa sam se sa tri mjeseca preselio u Šibenik, ondje je otac rođen i ondje smo živjeli – kaže Rora.
Šibenčani su više gravitirali Zagrebu negoli puno bližem Splitu.
– Šibenski starosjedioci bili su okrenuti Zagrebu, navijači Dinama. A boduli, okolica i taj otočki dio, pa i pridošlice, bili su uz Hajduk. Moj pokojni otac već je bio dogovorio da odem u Hajduk, predsjednik je bio kontraadmiral Grubelić, koji je mom ocu bio i zapovjednik na Visu. Bilo je to bez mog znanja. No, taj odnos Splita prema Šibeniku bio je karikaturalan, smatrali su Šibenik nekom ludnicom. Zbog toga nisam želio u Hajduk, iz čistog dišpeta. Bilo je polemike, ali otišao sam u Dinamo. Imao sam tada 19 godina, tek sam bio maturirao, ali sam već imao i 120 utakmica u ondašnjoj Drugoj ligi.
Prisjetio se prve utakmice za Dinamo protiv Malmöa.
– Bilo je ljeto, pola Zagreba je na moru, a Zagreb tada nije imao više od 300 tisuća stanovnika. A mi smo na toj utakmici imali pun stadion: 50 tisuća ljudi! Na pripremnoj utakmici za prvenstvo. Tri dana nakon toga igrali smo s Beogradom, došlo je 40 tisuća ljudi – sjetno će markantno krilo koje je za Dinamo odigralo 459 utakmica i među deset je igrača s najvećim brojem utakmica za plave.
Prisjetio se utakmice koju smatra najznačajnijom.
– Rekao bih da je to utakmica s Juventusom u Kupu velesajamskih gradova, izbacili smo ih u dvije utakmice. No, tada nije bilo zamjena, samo golman. A meni se dogodi da u sudaru s njihovim braničem Castañom pukne arkada. Dođem u kabinu i pokojni Gordan Janković kaže Zebecu da trebam u bolnicu. A Zebec kaže: "Ma koja bolnica, krpaj!" I Janković me na najprimitivniji način pokrpao, kombinirke je dezinficirao na plamenu, sašio me iglom i ja zamotane glave odigram sjajno drugo poluvrijeme. Među najdražima je i finale s Leedsom kad sam zabio gol, ali i utakmica na turniru Heksagonal gdje smo sa Santosom odigrali 2:2. Igralo je šest momčadi, svi međusobno u istom danu. Proglašen sam igračem dana, u novinama je pisalo "Rora nadvisio Peléa". Pelé me pozove na večeru i s menadžerom Santosa ponudi mi ugovor za Santos. A ja mu kažem da imam samo 22 godine i da još moram ostati jer tada je vrijedilo pravilo 28.
Zebeca smatra najvećim trenerom.
– Kod njega su svi igrali najbolje. Danas se priča o posjedu lopte kao nekoj novoj vrijednosti. On je nama tada, a to je 1966., kad bi uzeo loptu govorio: "Vidite, ovo je zlato, najveća vrijednost. Dok god imate loptu, ne može vam se ništa loše dogoditi, možete samo nešto napraviti. Čim je nemate u posjedu, već je vatra."
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je sedam utakmica, 10-ak je puta bio pričuva. Malo, ali za to postoji razlog.
– Debitirao sam protiv Nizozemske u Rotterdamu. Džajić nije igrao, ja sam igrao lijevo krilo i dobili smo 2:1. Sljedeća je bila utakmica protiv Albanije nakon koje me izbornički dvojac Mitić i Stanković stave na lijevo krilo, a Džajića desno. Pobijedili smo 4:0, dobio sam čistu desetku. Za vrijeme te utakmice rodio mi se i sin Andrej! Njih su me dvojica posjeli u auto i rekli mi: "Kraso, sada smo riješili lijevo krilo!" Ali, nedugo nakon toga igramo s Čehoslovačkom u Bratislavi, čemu prethode napisi u beogradskim novinama da svaka čast Rori, bio je najbolji igrač, ali Džajić nije Džajić ako ne igra lijevo krilo. I tako me zove Mitić i kaže mi kako će danas Džajić igrati lijevo krilo, a ja desno. "Pa zašto bih ja igrao desno krilo?", pitam. "Onda ćeš biti rezerva."
Član ste zadnje generacije plavih koja je igrala europsko proljeće, 1970.
– Da, samo je začetak te generacije bio 1963. jer su tada u prvom finalu KVK kada su izgubili od Valencije u momčadi bili Škorić, Belin, Braun, Lamza, Zambata, Kobeščak i Ramljak. Dakle, sedam igrača koji će poslije osvojiti taj Kup. Mi smo od 1963. do te 1970. imali 47 međunarodnih utakmica bez primljenog gola s gol-razlikom 78:0. I još 40 i nešto utakmica u kojima smo primili gol, a nismo izgubili. Vrhunac je bila 1967. kada smo imali osam utakmica bez primljenog gola, gol razlika 14:0. Dinamo nije mogao više stvoriti takvu generaciju. Ali pogledajte trenere. Prije te 1963. bio je to Milan Antolković, a onda Zebec, Horvat, Čajkovski, sve velika imena bez obzira na različita gledanja. Činjenica da su nas trenirale takve klase za nas je apsolutno značila korak naprijed, kvalitetu za sve nas.
Pet godina novinarstva
Nakon završetka igračke karijere imao je i drugu – novinarsku.
– Bavio sam se novinarstvom pomalo jer sam bio dopisnik Sportskih novosti iz Francuske i Belgije. Kada sam se vratio u ljeto 1978., razgovarao sam sa Zvonom Mornarom i ostao pet godina u Sportskim novostima. Apsolutno ima razlike između ondašnjeg i današnjeg novinarstva. Osnovno, kudikamo više bila je preokupacija nogomet, sama igra, a manje zbivanja okolo. Danas je na pijedestalu tko je što rekao, što je učinio, tko koga osporava, a najznačajniji segment, a to je nogometna igra, trener i igrači ostaju malo u zapećku.
Modrić daleko ispred svih
Rora ima svoje mišljenje i o reprezentaciji Hrvatske.
– Uočio sam nešto što ne bi trebalo zabrinuti, ali možda bi trebalo obratiti pozornost. Naši vrhunski igrači Modrić, Mandžukić, Rakitić, u svojim klubovima imaju značajniju ulogu u rezultatu i igri nego što je imaju u reprezentaciji. I to je za mene upitnik. Ne znam razloge zašto je tako, ali mislim da, kad bi oni tu svoju razinu prenijeli, onda bi ta reprezentacija bila kudikamo jača – kaže Rora.
Tko je danas naš najbolji igrač?
– Luka Modrić daleko je ispred svih. Igra u vrhunskoj momčadi, a njegov je udio u kvaliteti igre jako mjerljiv u Realu. Drži konstantu, ne oscilira. Općenito, iako sada mogu nabrojiti 15 vrhunskih igrača tijekom naše povijesti, jedno bih ime izdvojio, a to je Stjepan Bobek. Više od pola Partizana bili su hrvatski igrači, I to vrhunski. Zebec je počinjao kao neki novi val, a Bobek je bio pomalo na zalasku karijere. Imali su dosta konfliktnih situacija u Partizanu, a bili su dvojica vrhunskih igrača, i to na svjetskoj razini. Zebec je igrao za kontinent, Čajkovski, Beara, Vukas, ali ne i Bobek. I tako jednom pitam pokojnog Zebeca kakav je Bobek bio igrač, znajući za taj kompliciran odnos. A on se smije i kaže: "Znam ja zašto me ti to pitaš. Sad ću ti kazati i više me to nemoj pitati. Stjepan Bobek je za sve nas – treće dimenzija!"
>> Željan je osvete za najteži poraz u karijeri, brutalni nokaut od Gonzage
