Prvi put završnica Kupa Krešimira Ćosića igrana je u formatu od osam klubova i to se pokazalo dobrom promjenom u odnosu na sustav s četiri momčadi na završnom turniru. Dobro je i to što je domaćinstvo dodijeljeno gradu Šibeniku, jednoj od tri dalmatinske košarkaške meke.
Pozdraviti je i to što je takva odluka vodstva Saveza “prisilila” na suradnju dva šibenska kluba, KK Šibenik i KK Jolly JBS, koji u sportskom smislu dijele Šibenčane. A među njima je veći broj koji preferiraju “Građane”, odnosno klub koji je iznikao iz pepela slavne, ali financijski likvidirane Šibenke. Koliko god da je ugodan osjećaj bio raditi u šibenskom hramu košarke, mitskom Baldekinu, u toj mjeri valja istaknuti i da je to dvorana koja svojim gabaritima ne odgovara ovakvom tipu događaja. Uostalom i grad Šibenik kao takav zaslužuje reprezentativniju sportsku dvoranu o kakvoj se obično i govori u predizborno vrijeme, ali se ta tema zaboravi čim izbori prođu. A trebala je to biti dvorana s fasadom u bojama šibenske kape i, da je takvo što sagrađeno, danas ne bismo govorili o tome kako organizatori nisu imali primjeren prostor, pa tako niti VIP ložu, za gosta najvišeg ranga poput hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
Sva je sreća što je Plenković i sam bivši košarkaš, a još i velik zaljubljenik, pa je njemu bilo dovoljno da sjedi u drugom redu ispod koša. A sjedio je između dvojice Vrankovića, dva ključna čovjeka Hrvatskog košarkaškog saveza, a potom se srdačno pozdravio s dvije dame, Ljerkom Ćosić i Biserkom Petrović, koje bude sjećanja na dvojicu prerano otišlih košarkaških genijalaca.
A zbog toga je Šibenik bio simbolična lokacija za održavanje ovakva događaja pa smo imali završnicu Ćosićeva kupa koja se održava u Draženovu gradu.
No, da bi završnica Kupa bila istinski festival hrvatske klupske košarke, u njega bi poželjno bilo ugraditi i utakmice najnadarenijih klinaca, ali i trenerski seminar, a ne bi škodilo ni da to bude poprište okupljanja živućih košarkaških veličina, možda na kakvoj prigodnoj tribini.
Bilo kako bilo, zbilo se to da su u finalu na koncu igrali klubovi (Cedevita i Jolly JBS) čiji su glavni sponzori (Tedeschi i Stojanović) ujedno i najveći privatni ulagači u hrvatsku košarku pa su, u tom smislu, obojica dobila svoju zadovoljštinu. A pri tome je svakako veća ona koju je doživio Josip Stojanović, sjajan domaćin gostima u hotelu Olympia, čijem je Jollyju već i sam finale Kupa bio najveći domet otkad postoji. U godini u kojoj će proslaviti svoj tek osmi rođendan.
