Višeminutne ovacije dvije tisuće nazočnih doživjeli su Toni Kukoč i Sabahudin Topalbećirević, zvijezda dokumentarca "Čarobna sedmica" i njegov autor, najpoznatiji sportski novinar u BiH. A sve se to događalo tijekom spektakularne premijere filma posvećenog ponajboljem europskom košarkašu svih vremena.
A kad rabimo izraz spektakularna, mislimo na onih dvije tisuće nazočnih, ali i na niz velikih sportskih imena u prvom i drugom redu konferencijske dvorane sarajevskog hotela "Hills". A iz tih VIP redova pljeskali su treneri s kojima je Kukoč osvajao naslove klupskog prvaka Europe Božidar Maljković i Željko Pavličević, splitska košarkaška legenda Željko Jerkov, zvijezde nogometa Zlatko Dalić i Stipe Pletikosa, vaterpolski as Igor Milanović, ali i boksačke legende Dragan Vujković i Mirko Puzović.
A neke od njih, na svečanoj večeri, vidjeli smo s mikrofonom u ruci, da pjevaju uz beogradske tamburaše, ponajprije četverostrukog trenerskog prvaka Europe Božu Maljkovića, ali i svjetskog boksačkog doprvaka Dragana Vujkovića.
A sve dojmilo se Kukoča, kod kojeg smo vidjeli i suze nakon premijere.
– Normalno je da je za mene sve ovo bilo emotivno. Vidjeti u filmu pokojnog oca, ljude s kojima sam proveo svoj sportski život, ali i moje idole iz Hajduka i Jugoplastike, bilo je emotivno. Publika je svojom reakcijom sugerirala da je film dobar, a meni je drago zbog obitelji i djece, Marina i Stele, koji će to imati zauvijek kao sjećanje na oca.
A Marinu i Steli bit će posebno drago kako je o njihovu ocu u filmu govorio najveći od najvećih, Michael Jordan:
– Toni je moj brat, dragi prijatelj, i ja bih za njega sve učinio.
A učinio je i to da mu je bio prezenter, što nikome dosad nije, na Kukočevu uvrštenju u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu.
– Za Tonija mi nije bilo teško reći da. Znao sam da bi mu to puno značilo.
A učinio je Jordan za Tonija i to da je pristao sudjelovati na snimanju filma koji je s njim dobio dodatnu vrijednost. A o tome nam je govorio autor filma Sabahudin Topalbećirević.
– Molio sam Tonija da mi pomogne oko kontakta s Jordanom i on nam je dao termin od pola sata, a na kraju je u kameru govorio sat i 20 minuta.
A govorio je s emocijama, što je dokumentarcu dalo dodatnu vrijednost, pa tako i o onim danima kada je Kukoč dolazio u Bullse, u kojima je od vodećih igrača dočekan na nož, što se manifestiralo i na način na koji su Michael Jordan i Scottie Pippen igrali obranu na Toniju na Olimpijskim igrama u Barceloni.
– Generalni menadžer Jerry Krause puno je govorio o Kukoču, nekome tko nije bio s timom, no kada sam dobio priliku vidjeti kako Toni igra, morao sam razumjeti zašto je bio tako fasciniran. No Pippen i ja htjeli smo Kukoču pokazati da se u SAD-u igra drukčija košarka od one u Hrvatskoj. Ako želi biti naš suigrač, morat će to pokazati protiv nas dvojice. Nakon prve utakmice s Hrvatskom bili smo malo skeptični, ali nakon druge, one finalne, shvatili smo da ima potencijala.
Kukoču isprva nije bilo jasno zašto su njegovi budući suigrači na njega tako nabrušeni.
– Bilo mi je neobično da tako idu na mene. Tek 20 godina kasnije, kada je rađen dokumentarac o Dream Teamu, saznao sam da su oni zapravo igrali protiv Krausea u dresu hrvatske reprezentacije.
Tri godine kasnije, nakon Michaelove jednoipolgodišnje bejzbolske avanture, Kukoč će postati Jordanov najdraži suigrač dijelom i zbog ovoga:
– Kada sam se ja 1993. opraštao od košarke, Toni je došao na moju novinarsku konferenciju i doslovno plakao. Time je zaslužio moje poštovanje i, kada sam se vratio košarci, jedva sam čekao da zaigram s njim. Od svih suigrača, s Kukočem sam proveo najviše vremena i on i danas dolazi na moje rođendane. Postali smo prijatelji.
Na temu svog hrvatskog suigrača, ustvrdio je najveći od najvećih još i ovo:
– Ja sam imao taj gladijatorski mentalitet, a Toni mi je svojim primjerom ukazao na to da moram prema suigračima imati više suosjećanja i pomogao mi je da rastem kao osoba. I zato uvijek osjećam neku toplinu kad ga sretnem.
A o vrijednosti svega što je Jordan govorio o Kukoču, Božo Maljković kazao nam je ovo:
– Kukoč je svojom kreativnošću i nesebičnošću u igri "kupio" Michaela Jordana, a on nije lagan čovjek za kupiti. Znam to iz prve ruke jer sam bio gost Bullsa dva puta i čuo sam razne priče. A kad te Michael Jordan uvede u Kuću slavnih, od toga nema veće stvari.
Nikada se nije gurao
Na temu Kukijeve nesebičnosti šjor Božo dodao je još i ovo:
– Ako se košarka igdje približila umjetnosti, onda je to u dodavanju. U današnjoj košarci gotovo svih 12 igrača na zagrijavanju može zakucati jer takva je tjelesna sprema današnjih košarkaša, no ono što nemaju svi jest kreativnost. Dodavanje je najteži element igre, a oni koji su u tome vješti čine suigrače boljima nego što oni uistinu jesu. Pa Nikola Jokić nikad ne bi došao na ovu razinu da nema dodavanja.
Sa šjor Božom smo razgovarali dok se Kukoč strpljivo slikao s brojnim fanovima, a oko njega stvorilo je mnoštvo poklonika pa je to potrajalo četrdesetak minuta. Je li to bila prava slika Tonijeve popularnosti kakve možda ni sam nije bio svjestan zbog svojeg, pomalo, samozatajnog načina života?
– Toni je godinama potisnut jer mu nikad nije bilo stalo da se gura u medije, da bude uvijek prisutni protagonist.
Pitali smo isto i Kukočevu suprugu Renatu.
– Ako toliko ljudi želi Tonijev potpis ili zajedničku fotografiju, onda to valjda i jest realna slika njegove popularnosti.
Je li on toga, do ove zgode, bio svjestan?
– Vjerojatno jest, ali on od toga ne pati. Ne treba mu stalna potvrda da je bio velik sportaš. I njega je sve ovo dirnulo, drago mu je da je uveselio toliki broj ljudi.
A scene iz filma, tako i ove nakon projekcije, dirnule su i gospođu Kukoč:
– Film je jako emotivan, a kreće s Tonijevim ocem, koji je umro deset dana prije snimanja splitskih kadrova. Film završava lijepim riječima mnogih dionika njegove karijere i mora vas dirnuti kada ljudi imaju tako lijepo mišljenje o vašem suprugu.
A lijepo mišljenje o Toniju s nama je podijelio i jedan od najvećih vaterpolista svih vremena Igor Milanović:
– Znamo svi tko je Toni Kukoč, no vidjevši koliko je skroman, jednostavno ljudsko biće, i tu me dirnula ta emocija.
O sadržaju dokumentarca "Čarobna sedmica" porazgovarali smo i s dvojicom Hajdukovih bivši asova. A poznato je kolika je bila Tonijeva želja da igra u Hajduku, što je i činio, ali ne dalje od kadetskog uzrasta.
– Baš sam zezao Tonija kazavši mu da bi on sve ove trofeje koje je osvojio s Bullsima dao za jednu utakmicu u dresu Hajduka. Koliko znam, i Dino Rađa veliki je navijač Hajduka, i za njega vjerujem da bi sve dao da je mogao zaigrati za Hajduk.
Od svega viđenog u filmu Ivana Gudelja dojmilo se sljedeće:
– Jako mi se svidjelo kada je rekao da se sportaš na talent može oslanjati do svoje 15. godine, možda još i u juniorskom stažu, ali da se nakon toga ne može uspjeti bez velikog rada. A to je sjajna poruka mladim ljudima. A svidjelo mi se još i to što je stalno spominjao suprugu i obitelj, a to je temelj svega. Sveukupno, nakon ove premijere ja se nekako osjećam inspirativno. Ježim se, kao da lebdim.
Kad smo već kod obiteljskih vrijednosti, Tonijeva djeca žive i rade u Sjedinjenim Američkim Državama, a čime se bave, objasnila nam je mama Kukoč:
– Marin je završio biznis i marketing i radi kao product manager u jednoj softverskoj kompaniji, a Stela je završila psihologiju i radi u jednom centru za djecu. Sada kada se vratimo u Chicago, nastojat ćemo im omogućiti da pogledaju dokumentarac.
No prije toga uslijedit će još jedna premijera, i to ona splitska, 18. rujna, točno na Tonijev 55. rođendan. A kako bi moglo biti tamo, dala su nam naslutiti šestorica Splićana u žutim majicama s brojem sedam i natpisom Jugoplastika.
– Drago mi je da su moji Splićani pokazali želju da se i ovdje pojave. Gripe bi u ponedjeljak mogle biti pune. Tamo očekujem navijačku atmosferu. Poznat mi je splitski navijački žar pa bi se on mogao dogoditi uoči filma, a možda i poslije.
Čvrsto hoda na zemlji
I sam Toni bio je iznenađen tretmanom u Sarajevu.
– Ovo je nešto fenomenalno. Iz ovih krajeva otišao sam prije više od 30 godina i ne znam koliko mladi znaju o meni, vjerojatno po snimkama s YouTubea ili po onome što su im stariji rekli o meni. Nisam očekivao ovakav prijem, a ove ovacije očito više idu Bahi za film nego meni zbog moje karijere.
Eto, to vam je slika za koju je autor filma, na kraju svog uratka, očito s pravom rekao:
– Dotaći zvijezde, biti najbolji, a ipak čvrsto hodati po zemlji, takav je Toni. Čarobna sedmica iz Splita.
A da nije jednog ljeta izrastao i da ga na Bačvicama nije prepoznao Igor Karković i pozvao na Gripe, Toni bi bio nogometaš Hajduka, ali vjerojatno ni približno slavan koliko je postao kao košarkaš unikatne vrste.
– Početkom ljeta, s 14. na 15. godinu, mama mi je kupila traperice koje su mi uoči polaska u školu bile poprilično kratke pa me pitala što ja to s njima radim kada mi odjednom fali deset centimetara. A ja sam doista naglo izrastao. Po završetku školske godine bio sam treći, četvrti po visini, a kada je na jesen škola ponovno krenula, bio sam za glavu viši od ostalih.
Sjetio se iz svoje prve košarkaške sezone i sljedeće anegdote.
– Nakon što smo u Splitu izgubili finale kadetskog prvenstva SFRJ od Cibone, u utakmici u kojoj nisam igrao više od pet minuta, mene je taj poraz prilično pogodio pa sam si, vidjevši te suze suigrača, rekao da ću ubuduće sve učiniti da više ne gubim finala.
I u karijeri ih nije baš puno izgubio, jer bio je istinski, ali nesebični, pobjednik. A veliki pobjednik u ovoj priči je i kolega Sabahudin Topalbećirević kojemu skidamo kapu za sve što je ovih dana organizirao u ekskluzivnom sarajevskom hotelu Hills. Od spektakularne premijere filma o Kukoču pa do 12. izdanja sportske konferencije Simposar s vrlo zanimljivim temama.
Rekle bi Sarajlije, aferim Baho. Kapa do poda.
